Marketing
PREKRASNE PICHKE I JAKI SEKS
Ima ona Čorbina: „pobeći negde, daleko što dalje“. Je da je chetnik al' danas su nam nekako glave koje držimo iznad mutne vode predugo – zajedno. Ne veže voda sve, veže nevolja, jer kad bi bilo drugačije bila bi Kalkulacija. A ta pichka nije daleko od vještice Manipulacije.
Ako je ovo uvod, onda je ovo jedna priča o kalkulaciji.
Ututnjim u konzum na Cvjetnom, prije jedno mjesec dana za vrijeme onih kiša. Treba mi mlijeko, jer ću opaliti noćnu, a to bez nesa ne ide. Ubacim mlijeko, al' uzmem još i banane i tamo, na nazovimo to „voćnom odjelu“ ugledam čovjeka koji izlazeći iz očigledno nekih službenih prostorija ne označenih vrata po kojima je jasno da tamo običan svijet nema što tražiti, žurnim korakom u puloveru prilazi jednom starijem gospodinu u baloneru. Ne bi mi to sve skupa zaokupilo pažnju da nije nosio neki blok u rukama i kemijsku olovku.
Par trenutaka kasnije čekam u redu da mi naplate to mlijeko par sitnica i banane. A blagajne koje su pred zatvaranjem rade nekako „na parove razbrojs“. Dvoje ljudi ispred mene stavljaju namirnice na onu pokretnu traku, svašta ljudi kupuju u pet do deset.
Uto opazim onog starijeg gospodina i ljubaznog tipa u puloveru kako stoje par blagajni od mene uza zid s pultom na kojem valjda ljudi doslaguju svoje vrečice ili koja je već ingenioznia namjera tog šanka. Tip u puloveru piše nešto na tom šanku, a onaj drugi čovjek stoji uz njega. Počinje mi se vrtiti u glavi razvoj mogućih zbivanja. K vragu, krađa, najvjerovatnije. Tip u puloveru dolazi do moje tete blagajnice i u pola glasa je traži olovku, jer njegova valjda prestala raditi. Onaj drugi lik u baloneru stoji na mjestu samo je sada okrenut prema nama, izgleda uredno, mislim onak' kako većina recimo sedamdesetogodišnjaka nemarno kombinira boje i stilove odijevanja. Sada mi ipak izgleda malo, kao netko tko bi mogao biti gladan. Ok, hajde da platim što je čovjek uzeo – proleti mi glavom! U ostalom zatvaraju, pa neće biti previše vremena za nelagodu. Do duše ne znam kome će nelagodnije biti, a i nisam siguran hoće li mi dopustiti to, pa ću ispasti časnohlepni manipulant, ili ću uvrijediti čovjeka, u stvari imam li dovoljno novaca, a sutra, a i stalno nešto glumim robin huda i izvodim zaključke o solidarnosti i što ako samo ja mislim da samo ja vidim tu situaciju , a u stvari je svi nadgledaju, ili pak vidim sebe nekada u budućnosti, mislim kako, gdje je granica ponosa i krađe. Ok, ajd da platim! Nemam karticu za bonove teta, moja žena ima – odgovaram na autistično pitanje protokola kojim su cijepljene sve tete na blagajnama konzuma. Dižem pogled prema zidu, čovjek odlazi, uz pozdrav tipa u puloveru. Svak' na svoju stranu. Čovjek u baloneru u kišu i noć na Cvjetnom, a tip u puloveru u svoju uzidanu promatračnicu s par monitora i keksima na akciji.
Yebala me kalkulacija, da me yebala! To je moj obraz i mogu njime brisati pod ako želim. Ili? Ili, ću tu u susjedstvu syebati ono za što se u hrvatskoj organiziraju PR seminari s kotizacijom – „REPUTACIJA“. Požurim sustići čovjeka koji se zaputio ka izlazu iz centra. Nema ga na pokretnim stepenicama, a i ne znam što bi s njim, zapravo. Smiriti savjest. Ne znam!
Točnije do danas nisam znao, sada pišući ovo valjda to radim.
Nekada ranije ne bih razmišljao – samo bih učinio, ovako il' onako.
Pa to je k'o s komadima, zvekneš i bok!
Ipak, mislim da nekada ranije tog čovjeka ne bih uočio.
Al' ne bi ni razmišljao na glas.
Blagoslov su ovi malo duži tekstovi, jamče ti čitanje malobrojnih najupornijih.
Da! Danas ne bih kalkulirao! Pogriješio sam.
Post je objavljen 20.05.2014. u 13:15 sati.