Marketing
DVA BRANKA
Od sredine 2013. do početka 2015. u književno kulturnim krugovima brojnim manifestacijama se obilježavaju godišnjice rođenja i smrti Dva Branka:
BRANKO RADIČEVIĆ (Slavonski Brod, 28. ožujka 1824. - Beč, 1. srpnja 1853.)
BRANKO ĆOPIĆ (Hašani, Bosanska Krupa, 1. siječnja 1915. – Beograd, 26. ožujka 1984.)
Osim istog imena i beogradskog mosta koji ih sudbinski povezuje, i ovih vremenski zgusnutih godišnjica u stogodišnjici početka Velikog rata, u meni ih veže i to što ta dva mrtva pjesnika češće i iznenada ožive od meni najdražih, zahvaljujući svojoj poeziji.
Za Ćopićeve stihove sam sentimentalno vezana podrijetlom i osobnim sretno-sjetnim uspomenama, a svaki nepravedno i tragično ugašen mladi život, a ponekad i smrt općenito, sjeti me Radičevića i one njegove o „lisju“ koje žuti.
Branko Radicevic - Kad mlidijah umreti
(Datum objavljivanja: 12. tra 2013. Branko Radicevic)
Nedavno sam propustila književnu večer u Zagrebu priređenu povodom obilježavanja 190 godina od rođenja i 160 godina od smrti Branka Radičevića , na koju su me pozvali. Žao mi je zbog tog, jer pretpostavljam da su reprezentativni gosti govorili ono što bih ja voljela još jednom u životu čuti i po čemu tog pjesnika , uz već navedeno, pamtim: o rođenju u Slavonskom Brodu, o školovanju i smrti u Beču, o revolucionarnoj 1848., o ideji jugoslavenstva, o progonu iz Beograda i Zagreba, o „Đačkom rastanku“, o ljubavi prema Mini (Vilhemina-Mina Karadžić ), o tuberkulozi i slutnji rane smrti u najtužnijoj pjesmi, i naravno, i o onoj uglazbljenoj, veseloj i desetljećima popularnoj kompoziciji koja prati gotovo sve Čoličeve koncerte i mnogobrojne naše tulume, davne i ovdašnje.
Zdravko Colic koncert 2012 NY, Sele moja
(Datum objavljivanja: 10. ruj 2013. Dejana Ognjanovic)
O ovom što slijedi, a što će biti „moj“ specijalni dodatak sjećanju na pjesnika, zasigurno nije bilo riječi na toj književnoj večeri. Uz sve spomenuto, želim se jednom i tog prisjetiti, i to sa istim (o)smijehom koji me pratio i za čitanja nekih dijelova Basove knjige:
*
„Branko Radičević je rodonačelnik užasne, novokonponovane narodne muzike, duhovni otac jezivih, neljudskih urlika i zapomaganja, kakvi se više ne mogu čuti ni u predgrađima Damaska. Mini Karadžić, devojci iz loše porodice, ali očigledno otresitoj, ni na kraj pameti nije bilo da prihvati Brankova udvaranja i da se uda za čoveka koji je u stanju da joj u spomenar zapiše nazovi-stihove pevam danju, pevam noću/pevam sele što god hoću. Uopšte ne sumnjam da je Branko, sasvim u duhu svoje poetike pokušavao da Minu Karadžić uštine za dupe. I dokle smo došli?“
Svetislav Basara, Dugovečnost, Laguna, Beograd 2012.
P.S.
Doista, uz pokoju s folk parada pjesmu, postoji i jedna naša novokomponirana i jako popularna nabrajalica, koja, čim krene, mene automatski ubaci u Brankovo „Kolo“ i šeta me „naokolo“ već puna dva desetljeća…
* * * * *
O Branku Ćopiću sam na ovom blogu puno pisala, pa sam razmišljala da ovaj spomen post na 100 godina od rođenja i 30 godina od smrti književnika iz „moga kraja“ sklopim od dijelova rečenog, i tim zaokružim svoju vezanost za njega. A onda sam se sjetila nečeg o čemu nisam govorila. U svojoj skromnoj biblioteci imam jednu dragocjenu knjigu. Mala je to Brankova zbirka pjesama koju je ilustrirao slikar Mersad Berber.
Knjiga je poklon koji sam dobila kao učesnik recitator i organizator jedne od mojih zadnjih svečanih priredbi i književnih večeri u rodnom gradu na kojoj je prisustvovao i sam Branko. Knjiga me prati više od dvije trećine moga života i čuvam ju „kao zjenicu oka“ svoga.
Sa 18 godina sam je na odlasku u svijet stavila u kofer, i godinama joj se vraćala, najčešće pjesmom:
Draga mama, počesto te sanjam
kuću, Grmeč, nad njim nebo sjajno,
razbudim se, slušam Unu nujno
i u jastuk otplačem potajno.
Od kuće sam već nedelju petu
u Bihaću, u dalekom svijetu.
Da li me se sjeća dobri Žućo
je l ' Šarulja telence dobila,
šta li rade jaganjci i ovce,
da l' su zdravi Dorat i kobila?
Je l ' prošlo miholjdnasko slavlje?
A ti, mama, kako si sa zdravljem?
Je l' već vrijeme da orahe tresu?
Toga nema ovamo u gradu
Ostavi mi barem dvije pregršti,
dobro sakrij, da me ne pokradu.
Čak i ovdje, usred internata,
ima braće od toga zanata.
O Bihaću da ti nešto pričam?
Ne vidiš ga od silnih dućana.
Ljudi vrve tamo i ovamo,
smutila me gužva neprestana.
Niko nema goveda ni ovce,
nit šta rade, samo broje novce.
Neki dan je ovdje bio vašar,
to je bila grdna smijurija,
došla mečka i pelivan slavni
ime mu je Arif Tamburija.
Tu potroših, dajem ti na znanje
dva dinara, čitavo imanje.
Kako li sam poželio majko,
da te vidim bar malo, zeričak,
da zavirim u štalu i baštu
i da Žući na rep bacim čičak.
Od Bihaća, iz tamnih daljina,
vozi pismo garava mašina...
BRANKO ĆOPIĆ, MALA MOJA IZ BOSANSKE KRUPE
ILUSTROVAO MERSAD BERBER
NIP „OSLOBOĐENJE“ I ZAVOD ZA IZDAVANJE UDŽBENIKA SARAJEVO, 1971.
TIRAŽ: 10 000 primjeraka (latinicom i ćirilicom)
U knjizi čuvam par fotografija na kojima je i moj otac u društvu omiljenog književnika, a u obiteljskim albumima postojala je jedna posebna, s posvetom, koju preseljenu s nekog od portala na kojima je srećem sa sjetom ostavljam ovdje.
I dok čitam ovih dana kako će se centralna svečanost obilježavanja godišnjica Ćopićevog rođenja i smrti održati u Krupi na Uni koja, kako piše u Wikipediji rijeku Unu ne dodiruje, dođe mi sve nekako gorko, tužno i otužno…
A prije 40 godina osmišljen projekt zvani „ Ćopićevo selo“, trebao bi se u vremenima koja dolaze u Hašanima realizirati kao memorijalni centar imena „Bašta sljezove boje“.
I kada s uzdahom pomislim: Džaba smo krečili… zastanem, predahnem, umočim pero u Jupol (gold) i nastavim, da mi zidovi uspomena ne začade.
Branko Ćopić priča anegdotu iz rata, Skender Kulenović mu spevao pesmu (2. nov. 1974)
(Datum objavljivanja: 16. tra 2013. SIGNATIAN)
Post je objavljen 23.07.2014. u 16:05 sati.