Čiča tuče šarana ostima kroz pendžer
Gunja, Vrbanja, Soljani, Strošinci – sve je to pod vodom. Noću, kad popale lampe, izgledaju kao male Venecije. Sava je prekrila ogromne komplekse oranica. Imade gospodara kojima leži pod vodom nekoliko jutara pšenice. Sad tu pšenicu pasu šarani koji u cijelim jatima prolaze selom između kuća i štala. Ali i glavom plaćaju popašu. Besposleni graničari čekaju ih ostima, vilama i puškama pa čim koji pokaže rep, čiča ga tuče ostima kroz pendžer. Znade ih biti teških i po deset kilograma. Prošloga petka ubio je jedan Gunjanac u svom dvorištu bradvom soma od četrnaest kila. Pa i to je neka utjeha u ovoj groznoj nesreći koja je zadesila Posavinu. Da nije ove ribe, ljudi bi sasvim pali u očajanje. Ovako se barem razonode, a mnogi se bome time i prehranjuju.
(Hrvatski branik od 24. travnja 1924.)
U Gunju sam stigao autobusom iz Županje, negdje oko osam navečer. Osim vozača, u autobusu je bila starija gospođa koja je išla do Račinovaca, i jedna djevojka koja je putovala do Đurića. Gospođa je razgovarala s vozačem i povremeno plakala. Ostala je, kaže, u sedamdesetoj bez svega. Vozač je nevješto tješi, i sâm nesiguran u ono što govori, ali obazriv je, gotovo nježan. Pritom svako toliko mahne svakome koga vidi na ulicama selâ kroz koja prolazimo; svi mu odmahuju. Djevojka je pak s vedrom ironijom za sebe prokomentirala kako sad još samo treba jedan požar pa da sve bude kompletno uništeno. U Bošnjacima stajemo pored kuće gdje domaćin prodaje breskve, šest kuna kila. Sve četvoro kupujemo.
Iskrcao sam se kod stare (i nove) gunjanske crkve gdje me dočekala A.; nekako spontano ušli smo u ispražnjenu sumornu lađu nasred koje je u polutami ležao muljem prekriven luster. Na sivoplavim zidovima je vidljivo dokle se voda popela. Daleko više no '24. , informira me A. Crkva je podignuta sredinom 19. stoljeća i ovo je po svoj prilici najteža poplava koja ju je zadesila. A tko zna koliko je poplavâ zadesilo Gunju od kad joj je prvi puta, 1428., zabilježeno ime.
Gunja me ovaj put dočekala sablasno tiha; predvečer se praktički svi Čokovi – kako zovu Gunjance – koji tijekom dana dolaze krbati i čistiti svoje poharane kuće i okućnice raziđu kuda koji. Tišina koja me obavila dok sam hodao Nazorovom ulicom sasvim je drugačije kakvoće od one kad se navečer ljudi povuku u domove i spremaju se na počinak. Nametljiva tišina glasno je davala do znanja da tu ljudskih bića nema. Da nema ni domaćih životinja, tek pokoja ustrašena mačka. Da je tu život – privremeno – stao jer se dogodilo nešto… strašno. Ta prijeteća tišina – koja me pritiskala naročito noću pa bih zaspao tek pred zoru – nalegla je na sve dijelove Gunje, Glogovicu, Banicu, Krnjacku, Velebit, Štaciju, Lukića sokak, Čalićev sokak, Bjeloševce… Zato je zujanje komaraca utoliko čujnije. Opustjelo i opustošeno selo djeluje poput golemog filmskog seta spremnog za snimanje kakvog postapokaliptičnog horora sa zombijima i mutiranim štakorima. Ipak, ni zombija ni štakora nema, smrad i ostaci strvina su nestali; samo oblaci, vjetar i policijski automobil koji sporo promiče pored nas. Sunce zalazi.
Jedno je gledati snimke na televiziji ili fotografije u novinama. Drugo je, u nevjerici, pomiješanih osjećaja među kojima razabirem samilost – jer se sjećam Gunje iz boljih vremena – koračati šorom uz desetke i stotine zamusanih, tužnih, pustih kuća, nečijih domova, od kojih su neki posve srušeni, ili pak urušeni i morat će se rušiti, a ostalima će trebati tjedni i mjeseci da se dovedu u kakav-takav red. Svi su prozori i vrata širom otvoreni, ili ih nema, zjape poput duplji, zavjese su prljave i pokidane, prostorije ispražnjene, tek u nekima na zidu slike predragocjenog srca Isusova ili gdjekoje raspelo. Lusteri vise nad praznim sobama. Iz podova i zidova izbija vlaga. Kapilarno se penje uvis. Valja krbati .
Nailazim na rasute kockice domina, odvodnu cijev perilice, tradicionalno veslo, dječje lutke, nečije cipele pored Doma zdravlja s razbijenim staklima i uništenim inventarom; jedan mi je mještanin ispričao kako je nekome u dvorište bujica nanijela i burence s rakijom. Usred katastrofe Gunjanci nalaze načina da se našale, imaju dovoljno snažan duh da se posljedicama povodnja suprotstave i crnim humorom pa će tako jedan na svoju devastiranu kuću koja neće izbjeći rušenje staviti dvometarsku obavijest, PRODAJE SE!, i broj mobitela. Šala na vlastiti račun je, dakako, obrambeni mehanizam kojim se ljudi brane od toga da ih nakon vode ne potopi i posvemašnji očaj, mehanizam koji kod većine funkcionira – u međususjedskim susretima prepričava se uz smijeh – a valja pritom imati na umu da se događaj zbio u onim po život opasnim najkritičnijim i najjezivijim momentima prodora vodene mase – vožnja gondolama (i ovaj put reference na Veneciju!) – no dvojica muškaraca nisu izdržala: jedan se objesio, drugi polio benzinom i zapalio. Odete li u Gunju, bit će vam jasnije zašto. I moj sugovornik koji je s vragolastim prizvukom u glasu spomenuo bačvicu rakije, na pitanje kako se osjeća odgovara da bi si najradije odgrizao jaja .
Ono što sam u susretima s mještanima osjetio jest neka nova blagost, mekoća… svatko je svakome spreman pomoći, svatko je svakome na raspolaganju, svatko svakoga lijepo gleda i svatko za svakoga ima vremena. Ne želim reći da tako nije i u nekim normalnijim okolnostima: uvijek su tu živjeli susretljivi ljudi dobre volje. Želim reći da je prisutna, u međuljudskim kontaktima, jedna dimenzija koju je možda teško verbalizirati, ali je gotovo opipljiva. Neka kvalitativno drugačija razina zajedništva za koju su ljudi uvijek sposobni, ali koja se obično očituje tek u situacijama opće ugroženosti, kad odjednom postane bjelodanim ono što svi znamo, i što kao frazu često izgovaramo, ali što očitim postaje tek kad ostanemo bez svih naših maski, samoobmana i iluzija; naime, da smo svi esencijalno jednaki i da smo svi goli, krhki i smrtni. Sve se one naše razlike koje inače guramo u prvi plan potiru i prepoznajemo sebe jedni u drugima. I kad to spoznamo, onda više nema razloga za skrivanje i prenemaganje, za igre i glumu: ostaje duh zajedništva, koji je doslovce prisutan, ne kao puka sintagma, nego kao Duh. A to u konačnici ima veze s požrtvovnošću, i s ljubavlju.
Na koncu ove kratke, sasvim intimne zabilješke o ozračju u Gunji srpnja 2014., želim reći da sam posve siguran da će se to selo na limesu – kao i druga sela Cvelferije – i opet oporaviti i da će njegovi stanovnici, i snagom spomenutog Duha, u zajedništvu živjeti i u nadolazećim godinama. Ono što sam u susretima s njima osjetio ne ostavlja mjesta sumnji.
Post je objavljen 19.07.2014. u 15:50 sati.