"Da, uzela bih ovu pisaću mašinu."....rekla sam.
"Pisaću mašinu?" - čula sam iznenađenje u njenom glasu.
"Da. Pisaću mašinu. Ona je moja. Tata mi ju je kupio." - odgovorila sam hrabro.
"No, dobro", suzdržano je nadodala.
"I staru vekericu." - izgovorila sam gledajući zadivljeno u dobro očuvane bakine knjige, stare i preko stotinu godina. Kupovala je mala izdanja kako bi koje izlazilo, a onda ih davala u tiskaru da spoje u jedan uvez.
"Vekericu? Zašto nju? Pa, nije ispravna!" - kontrolirano je pratila moje želje.
Vekericu je baka uvijek nosila sa sobom, kuda god je išla, pa i nama kad je dolazila. A mama je uspjela sačuvati, ne samo svoje vrednote, nego i bakine.
Stavila sam hrpu knjigu, uz sestrino negodovanje, da bi i njene kćerke to rado čitale, ustranu sa ostalim probranim stvarima.
"Ali, zaboga miloga, evo sam se složila da uzmeš sve, ama baš sve...pusti me da svoju priču stavim u ova dva kufera i krenem odavdje, a da ne zalupim vratima jednog dijela moga života.
Vidjela sam se kako na prašnjavoj cesti života stojim sa dva kufera i čekam nekoga da me poveze, a onda su projurile moja mama i sestra, ne primjećujući me dižući za sobom veliku prašinu.
Da, digla se velika prašina i one jure u tom pospremanju maminih potrepština za Dom za stare,a ja sam opet tu kao sjena, koja nije bitna - može se i proći pored nje.
Uvijek sam mislila da je ona moja sestra, koja me prihvaća sa svim mojm osobinama i poznaje me bolje nego itko. I, zar sestre nisu nešto drugo od običnih prijateljica. Sestre su garancija da svaka razmirica završava zagrljajem i smijehom.
No, kod nas izgleda nije tako. Ja sam cijeli život bila mala sestra, koja je sve prihvaćala i poštovala autoritet mamin, a onda i njen.
Njih dvije su bile klan. Njih dvije su bile ono što smo trebale biti nas dvije. One su bile prijateljice, a ja sam bila kao dijete iz susjedstva.
Davor je bio zgrožen. Osjetila sam to u njegovom pogledu. Kratak mig je značio: " Curo, ne daj se, sve je okej. Idemo mi brzo u naše gnijezdo."
Zanimljivo, da se nisam uznemirila. Valjda sam postala otporna, kao dijete koje stalno tuku, na batine.
Savjest mi je bila čista. Odrekla sam se vinograda. Odrekla sam se svega iz stana. Pa, što više želite od mene.
Dok smo sjedali u naš, hvala Bogu, otplaćeni "citroen" i kretali u naš stan u potkrovlju, daleko od svega ovoga, ispred zgrade sam ugledala već natovarenu prikolicu sa bijelom tehnikom, koja putuje na njenu vikendicu.
"Okej, sister draga, uživaj. Srce mi kuca 'tik - tak', smireno i zadovoljno." - pomislila sam dok me Davor ovlaš dodirnuo po ruci, prolazeći pored mene, kao mali znak ohrabrenja.
Zna moj Davor sa mnom. On je moj multipraktik: i moja sestra, i moj prijatelj, i moj ljubavnik.
"Mužiću moj, volim te i hvala ti." - rekla sam mu, stavljajući ruku na njegovu, dok je mijenjao brzinu u automobilu.
" Ne, neću se okretati. Ta, izljubile smo se onako ovlaš, kao stranci. Uvijek je tako bilo: površno, hladno, dobrosusjedski.
Ipak je nešto jače od mene, pokrenulo mišiće moga vrata, i ja sam se okrenula. No, nisam gledala njih. Pogled mi je uhvatio dva stara bakina kufera, koja bi dobro poslužila za scenu u filmu, na zadnjem sjedištu auta.
U njih je stala cijela moja priča, moj grad, moja soba, uspomene na tatu, uspomene na baku, ali tamo nije bilo mjesta za njih dvije.
Post je objavljen 18.07.2014. u 23:57 sati.