U mrkoj noći. Začu se krik
Crne vrane, na zimzelen boru
Zagreba mi dušu ko srna zimi
Tamnu hrastovu koru
Svojim očima tamnim zjenicama zirka
Dok vatre plamen u meni pirka
Što više vrana grakće
U meni se crn plam bakće
Prodoran je njen glas, reže moje duše meso
Ko sat što kuca, ko planjka što pod čavlom puca
Njen sivi kljun zjapi, u njem crna jama
Trula crna, učmala tama
Tad budi se nemir, nestrpljenje i nervoza
Tijelo mi titra, treperi ko zvijezda
Što ugasiti se mora
I znam past će
I pred očima proć, kao prpošno proljeće
Što vene s jesenju, a stoji s ljetom
Polegnuto, počiva zimom
Na tren, na djelić
Ko komet, u svemiru modrom
I začu se klepet crnih krila
Zadnji krik i vihor bora
Zrak zatreperi i duša moja
Jer zaplakala su crna jedra
Goreći, plamčući, dahćući
Ko mornarska čela čedna
Željna ognja i zemlje
Da na krevetu sne dremlje
Kucnu čas, i crna zvona
Stegnule ruke konopce zvonika
Zazvonili su bati
I zaplakala mati
Zastali i onijemile sestre i brati
Ostalo je samo u meni
Jeka krila, tamne oči
Blijeda lica