Odvavik su putići coviku bili od vele pomoći, da ca prije i boje dojde do svoga poja, do svoje vlastine, svoga kanta. Koliko na našen otoku ima tih putića? Ja bi reka na kilometri, jer ki bi to moga izracunat koliko ih je.
Neki od tih putića se još duperaju, a puno njih je obreslo u dracu i travu tako da se sa njima više ne more služit. Tako to izgeda danaska.
Judi su se odricali komadića svoje zemje za zajedničko dobro. Iako si hodili preko tuje zemje, hodili su samo po putiću.
Danas je malo drugacija slika, jer neki novi judi ki su kupili tu zemju ograjajuć uništavaju putiće, njihovu dušu. Kako tome coviku objasnit da jedino tin putićen moreš doć do svoga grunta, svoje vlastine. Da je taj putić zakon ki ni zapisan niti u jednom libru, ali da je to zakon ki se je poštiva više od svih zakoni. Judi su se znali pokarat za srušeni zid, za ne stavljanje lese na misto, zato ca je tuje blago došlo u poje, ali nikada za putić. Putići su bili i meje ke su dilile vlastine.
Ca se sad more, ti mali putići su nezaštićeni to se vidi po svemu, dali je to pravo ili ne prosudite sami.
Postoji i drugacija lipša slika tih putića ki su postali šetnice, pogotovo prema Kotici. Te putiće koristiju i biciklisti. Tako da su putiću, a da sami to nisu zibrali postali del turističke ponude našega kraja.
Tote ima još puno posla i svi se moramo nekako toga uvatit da ih oživimo i sacuvamo kako i gromace zajedno sa njima, da ih turisti nebi rušili, jer su te gromace ili suhozidi kako danaska još govoriju spomenik pasanog vrimena.
Svaki putić u punom smislu će covik doživit ako se najde na njemu, pa ma kako se zva taj putić.
Post je objavljen 14.07.2014. u 11:35 sati.