On je opet na putu prema drugdje, a ja, iznova zaštićena mirnoćom šutnje, vraćam se njezinim poznatim domašajima. Ipak, znala sam, i tada pod vodom, pod svim tim valovima pretjeranih riječi, da u rijekama koje se zaobilaze nema ničega stvarnog: tek bi naslovi predloženih knjiga otkrivali tu tužnu stvarnost vjetra, tu preglasnu prazninu čovjeka kojeg nema.
I ako se pitaš kada je uopće preskočen taj rub, onako raskoračno i unatoč svim dosjetkama uma, ispričat ću ti priču što se događa u pauzi, kavom i svakodnevicom, njegovim očima i našim trogodišnjim prigradskim predajama.
I, kao i uvijek, plašit će te moje kretnje, autentičnost ostavljena drugdje, u susjedstvu, spas od nasilja plivanja koji posjeduje uvijek netko drugi. Netko drugi.
Svejedno, naučit ćeš: ljubav, ako je predmet razgovora, snagom svoga trajanja jednaka je šutnji: događa se samo jednom, ne popušta, smeta krivinama, vraća se, ne zaboravlja.
Post je objavljen 13.07.2014. u 22:17 sati.