Marketing
POSJET JAPANU (1. dio)
Nedavno sam nakon pune četiri godine ponovno posjetila Japan. Vrijeme leti! Počastila sam se boravkom od dva tjedna (plus-minus pokoji dan više...). Najvažnije mi je bilo posjetiti stare prijatelje i neka draga mjesta u Tokyju i okolici, ali i malo proputovati okolo, kojih tisuću kilometara dalje na zapad. Imala sam sreće, jer moja je misija u potpunosti uspjela! Nije me značajnije omela ni sezona kiša; pokisla gotovo da i nisam, kamiji su uslišali moje molbe, i na tome im osobita hvala.
O razlozima svog posjeta, mislim da ne moram trošiti puno riječi. Dovoljno je pogledati naziv ovog bloga. Zašto čak četiri godine? Pa, bila bih ja zapalila davno prije, ali Japan nije baš iza ugla, a sponzori sve sami niškoristi. Tako da je teta Kućanica, u međuvremenu se prometnuvši u poduzetnicu (!), mic po mic skucala te neke tričave novce i krenula za Daleki Istok. Ima se, štedi se. Neki za cipele, neki za duhan, a drugi bome za putovanja.
Odsad ću se u nekoliko nastavaka raspisati o svojim putešestvijama. Čitanje na vlastiti rizik!
Svečana dobrodošlica u zračnoj luci
Prvih nekoliko dana u Nipponu provela sam u transu, štipajući se više puta dnevno da se uvjerim da ne sanjam. Čovjeka strašno osvježi tisućmiljna udaljenost od aktualnih zbivanja u Lijepoj našoj u sezoni kiselih krastavaca, počevši od svagdašnje doze opscenosti političke nam i porezničke svite, preko svježih apdejta sa Zrća i iz Brazila, izvještaja o prebrojanim turistima na graničnim prijelazima, pa do statusa domaćih starleta koje su pokazale svoje isklesano tijelo na nekoj južnoj plaži (dragi novinari, u ime ravnoteže želučane flore nas čitatelja, nabacite više neku novu sintagmu za to). Dva tjedna života bez gorespomenutih zvijezda padalica iz naše fantazmagorične galaksije, moja su nirvana na lotusovu listu, ultimativni san i znak jednakosti za godišnji odmor. Tako da sam se, dodatno potpomognuta žestokim napadima jet-laga, komotno mogla koncentrirati na dnevno-noćni život japanske supermetropole u koju sam stigla sredinom lipnja.
Ni japanski poreznici, doduše, ne spavaju na lovorikama. Već prvu večer uvjerila sam se da su bili radišni u mojoj odsutnosti, dignuvši cijene svega i svačega. Od 1. travnja (nije aprili-li) PDV je u Japanu porastao s dotadašnjih 5 % na 8 %, s najavljenim daljnjim rastom na 10 % u 2015. godini. Tako su u japanskim trgovinama na svim artiklima sada istaknute dvije cijene: ona bez PDV-a i ona s uračunatim PDV-om. Danak Fukushime, jasno kao dan. Jed je jed, a red je red i sve po zakonu.
Automat s pićima po nižoj cijeni (samo 100 jena, umjesto uobičajenih 150 ili 160)
OK, ajmo sad na ljepše stvari. Dakle, Japan je još uvijek u Heisei eri, godina je 26. Premijer je (opet) Shinzo Abe, car je isti. Što se promijenilo? Malo toga, ako mene pitate. Živi se i radi, vlada žurba i strka, ali ekipa se i dobro zabavlja. Većina trgovina koje poznajem otprije, još je na svom starom mjestu – dokaz relativno stabilne ekonomije. Izbor robe i dalje je fenomenalan. Hrana je još uvijek fantastično dobra i relativno povoljna. Tokyo je čist k'o apoteka, a na ulicama nema smoga. Jednostavno - nema! Znam što moja pluća znaju. Ne znam kako to Japancima uspijeva, ali ja primjerice u Zagrebu, ono visokofrekventno križanje kod Lisinskog mogu prijeći samo s gas-maskom. Zaprepastilo me i posramilo da se na ulicama Tokyja, ispušni plinovi automobila i kamiona osjećaju u daleko manjoj mjeri. Dobrodošli u hibridnu budućnost!
Kakve biste trepavice danas?
Čuda još postoje u vidu shinkansen vlakića koji dovozi sushi po narudžbi...
... kao i automata za pretvaranje stranih valuta u jene i obrnuto, poput ovoga u jednom velikom tokijskom hotelu:
Samurai Blue sredinom su lipnja još hranili nade Japanaca, koje su se ugasile nekako u isto vrijeme kad i naše nade u Vatrene. Moja majica na HR kockice prošla je zapaženo na tokijskim ulicama, a u svezi glede zloglasnog suca Nishimure, upućena mi je čak jedna isprika.
Ode sayonara moj nekadašnji sumo junak Kotooshu! Nakon niza ozljeda, uzeo je japansko prezime svoje žene i objesio pojas (pregaču) na klin. Navodno otvara vlastitu trenersku školu. Sic transit gloria mundi.
Borba protiv otimača torbica, pedofila, džepara i njima sličnih hrabro se nastavlja u suradnji s lokalnim samurajima, čemu svjedoče plakati sljedećeg sadržaja:
Većina ostalih ljudi, kao što je za očekivati, normalni su, prijazni i srdačni, od savršenih stranaca koji su mi sami prilazili nudeći pomoć, crtali mi karte do željenog odredišta, pa i izvlačili svoj laptop ukucavajući adresu koju tražim, pomagali mi savjetima i uputama, nudili me slatkišima ili makar samo upućivali kakvu prijaznu riječ, do mojih dragih prijatelja i prijateljica, nekadašnjih susjeda koje su ostavljale svoje poslove, djecu pred ispitima i gladne muževe da bi me negdje u tokijskim bespućima dočekale, izgrlile i izljubile, obasule poklonima, iskrenim zanimanjem, veseljem i - najvažnije - svojim dragocjenim vremenom. Sve su to moji dobri anđeli, kojima sam stalno bila okružena i kojima još ne znam kako zahvaliti.
(u nastavku: o J-hostelima, shinkansenima, WI-FI smicalicama i autoričinoj bizarnoj sklonosti prema visokim zgradama)
Post je objavljen 13.07.2014. u 17:30 sati.