Marketing
Viševica-Strilež
12.07.2014.
U mojim postovima, nekoliko puta sam opisivala ova dva vrha i steze koje vode preko njih, kao nešto zanimljivo i vrijedno posjete.
Međutim, ono što mi se dogodilo, kada sam povela svoje PLaninarsko Društvo po tim stazama, kako bih podijelila s njima ovu ljepotu...... moram podijeliti i sa ostatkom onih koji čitaju moj Blog.
Ovaj dio Gorskog Kotara, posjetim svakje godine u različitom razdoblju godišnjeg doba. Znači, bilo koje razdoblje, meni ja tamo uvijek bilo ljepo proći. Sve do ovog datuma.
Mala skupina planinara koju sam povela tog dana Na Viševicu i Strilež, krenula je zamnom, vjerujući mi u priče o svemu lijepome tamo.
Nakon asfaltnog dijela od Vagabunda, na skretanju za Viševicu, nigdje ne postoji ni oznaka skretanja na stazu a ni planinarska oznaka da se baš tu skreće za ovaj vrh. Poznavajući dobro ovaj dio, za mene nije bilo dileme. Krećemo širokim makadamom u smjeru Viševice a onda nakon dvjestotinjak metara, račvanje puta koje također nema oznaku. Kako sam se zaustavila fotografirati sporna mjesta, grupica mi je pošla naprijed ali sam na vrijeme zamijetila da idu krivim putem pa sam trčala za njima da ih vratim natrag na pravi put. Da su kojim slučajem bili planinari bez vodiča, koji su samo htjeli na vrh Viševice, ne vjerujem da bi ikada došli do vrha. Što će se pokazati u nastavku ovog posta, da ovim stazama odavno nije niko prošao.
O devastaciji šume do ispod vrha, ne želim ni govoriti. Svake godine me dočeka sve manji broj stabala i sve više ogoljeni obronci Viševice. Na prijevoju s kojeg se ide u smjeru vrha, markacije su dobre, samo se pitam kako su markacisti obavili ovo markiranje od prijevoja a u polaznoj točki nisu. No dobro. Koprive i ostalo raslinje pod vrhom, je nekako smo svladali.
Na vrhu sve kako bi trebalo biti. Sunce nas je pratilo i podarilo lijepi pogled prema svim okolnim područjima.
Najavila sam da ćemo kružnom stazom preko Strileža dolje, i da sam znala što nas tamo očekuje, vjerojatno nikada ne bih povela ljude u tom smjeru. No, što je tu je.
Odmah od prijevoja na kojem se račvaju staze za Viševicu i Strilež, vidljivo je da niko tuda mjesecima nije prošao, vjerojatno još od tradicionalnog zimskog uspona na Viševicu. Markacije jedva da se naziru a koprive i visoka trava su bili jedva savladivi. Nakon borbe sa probijanjem do grebena Strileža, po grebenu je slijedio nastavak borbe sa svim ostalim preprekama. Zarasla i obrasla staza nikome nije bila zanimljiva i već tu sam dobila oštre kritike društva da od kuda mi je palo na pamet da ih vodim po ovom zaboravljenom terenu koji je izgleda, zaboravljen i od vlastitog društva.
Preko vrha Strileža nekako smo se probili a onda spuštanje sa vrha. Tu su se potrudili oko markacija tako da pri spuštanju, nije bilo problema, osim što su svi već bili ogorčeni onim kroz što su se morali probijati. Dolaskom na šumski put, prelazimo ga i nastavljamo po stazi, koja je opet zakazala sa markacijama. Pa se pitam, nisu li markacisti došli po putu nekim prijevoznim sredstvom, pa su obilježili uspon do vrha Strileža sa istočne strane i vratili se natrag. Jer, u nastavku, markacija opet.... skoro pa nigdje. Prolaskom kraj izvora vode ( bunara ) trebalo je imati mačetu da ga se zaobiđe i vrati na stazu jer je raslinje bilo tako visoko i gusto i neznam da li bih imala riječi čime bih ovo mogla opisati.
Na žalost, aparat mi je bio prazan pa nisam mogla uslikati sva krizna mjesta, ali neštko slika koje ću prikupiti od sudionika, stavit ću naknadno u ovaj post.
Neznam šta bih rekla za ovo neugodno iskustvo na ovom dijelu staze.
Nitko ne voli negativne kritike....ali, šta je meni kao vodiču preostalo reći nakon svega. Da li sam trebala reći ljudima, oprostite što nisam stazu očistila prije vašeg dolaska. Nisam bila u izviđanje jer nisam našla za potrebnim, s obzirom da svake godine, dolazim u ove krajeve i poznajem ovaj kraj jako dobro, ali se pitam.... poznajem li ga stvarno tako dobro....
Kolege koji održavaju ovaj dio staze, ne misle o tome da netko tuda ipak želi proći. Ipak je ovo kraj koji je dovoljno poznat a ne neki nepoznati teren.
Da ne zaboravim, u Ravnom nam se priključio jedan kolega planinar iz Fužina, koji je čuo da idemo tamo pa je htio s nama jer je u jednom pokušaju htio doći do vrha pa nije pronašao stazu sa istočne strane. Tako da je s nama prošao stazu čitavom dužinom ali je i sam ostao iznenađen onim što je vidio na terenu.
Ovo su vrhovi koji su, na žalost, zaboravljeni i od vlastitog društva :(
Skretanje sa asfalta, na kojem nema nikakve oznake, kamo ono vodi
Račvanje puteva, za koje također neznaš kamo vode...
Ovakve markacije, ne mogu nazvati markacijama
Slika govori sama za sebe
Ovdje je nekada bilo lijepo vidljivo ispisan naziv vrha i visina.... sada se jedva nazire.
Post je objavljen 13.07.2014. u 10:16 sati.