Marketing
Imaš pet sekundi!
Čuli ste za pravilo od 5 sekundi glede hrane na podu? Ok, ako niste – radi se o situaciji u kojoj ti keks padne na pod i ako ga digneš u roku od 5 sekundi, zločeste bakterije nemru zagaditi tvoj keksić pa slobodno malo puhneš u „domaćicu“ i dalje uživaš u debljanju.
No, nemrem baš vjerovat da je uvijek tako. Da hodam po napuljskim ulicama (poznatima po najviše psećih govana po metru kvadratnom) i da mi bilo kaj od hrane padne na pod, ne bih ni pomišljala isti komad hrane stavljati u usta. Ili da bilo kaj dižem s poda u npr. Indiji. Sorry Indija, iako te volim, poznata si po „turističkim crijevnim virozama“.
Jasno mi je da smo postali uber-osjetljivi na higijenu i da nam dječica obolijevaju od raznih alergija, točkica i prištića više no ikad prije, ali brate mili – neke osnovne higijenske postulate očito moramo ponoviti mnogim odraslim osobama. Više sam puta bila svjedok ne pranja ruku nakon pišanja u javnim WC-ima. Muškarci bi se začudili da vide kako mnoge prekrasne mlade koke ni ne taknu tu vodicu nakon što su trgale školjku mlazom (o preglasnim zvukovima u javnim WC-ima ću nekom drugom prilikom). Više su zauzete pudranjem noseka nego bakterijama na ručicama. U WC-u jedne pizzerije, ni kuharica se nije sjetila oprati ruke poslije broja 1. Konobar u jednom restaču na našoj precijenjenoj obali, mirno je gledao u more i kopao nos, igrajući šmrklj-košarku iz čiste dosade. Hm možda je to bio razlog prazne terase istog restorana. Znam da svi imamo neke primjere ne-higijene na javnim mjestima, ali kako postupiti kad te tak neš baš onak izbaci iz takta?
I evo, opet se vraćam na moj život u Škotlandu. Što se tiče javne higijene, ni Škoti baš nisu Domestos-frikovi ali sve više vidimo aktiviste po ulicama kako skupljaju smeće za neke političke bodove. No, na higijeni u uslužnim djelatnostima trebaju još puno raditi. Ako nešt nemrem vidjet, onda su to nečije dlakave ruke (bez rukavica) kako prekopavaju po svježim pecivima, kroasanima, krafnama i ostalim dragim mi proizvodima. Tako mi je preistetovirani poveći lik na blagajni prestižne samoposluge, s dlanovima drvosječe izvadio čokoladni kroasan iz papirnate vrećice, stavio isti na pult, promijenio vrećicu, opet prstima zgrabio kroasan i tutnuo ga u novu i, uz osmjeh, rekao: „There you go!“
Nisam picajzla, niti Howard Hughes, ali mi se malo želudac stisnuo na tu scenu. Čekaj stari, cijeli dan prebireš po novčanicama, tipkaš po kasi, možda koji put i kihneš u ruku, i onda lijepo ženi ispipaš taj kroasan i još se lijepo nasmiješ! Kao - evo kako sam ti pomogao i stavio fiiiniii kroasančić u novu vrećicu! Fuuuuj! Mislim, kaj sam trebala napravit? Ugurat kontaminirani drekasan u usta pred likom u roku od 5 sekundi i reći – hvala? Ili ga, poput jedne moje frendice bez dlake na jeziku – vratiti Pucku i održati mu bukvicu o HACCAP-u?
No, hvala bogu da nisam bogata i ne jedem po skupim restoranima. Nadam se da, oni koji jesu, znaju tko su „Food terorists“. E tu ne pali pravilo od 5 sekundi. Oni namjerno piške i hračkaju u hranu koju bogataši skupo plaćaju. Moj nespretni "terorista" iz samoposluge nije ništa naspram onih kojima je uzor Brad Pitt u Klubu boraca.
Post je objavljen 12.07.2014. u 17:09 sati.