Dobrodošao u 21. stoljeće; nekad su se oni bojali nas, sada se mi bojimo njih.
(ravnateljica škole obraćajući se profesoru u filmu Razredni sovražnik, r. Rok Biček)
Ima onaj jedan prizor iz Orwellove 1984., na samom početku romana, u kojem Winston kod susjede pokušava odčepiti slivnik, kad u prostoriju ulijeću njezina djeca, devetogodišnji sin i sedmogodišnja kći, upadaju poput dva mala gremlina, urlajući, Ruke u vis! , prijeteći Winstonu dječjim pištoljem. Dječica su odjevena u odoru Mladih uhoda (plave kratke hlače, sive košulje, crvene marame), državne, tj. partijske organizacije koja od najranije dobi indoktrinira djecu, potičući ih da, kako i samo ime kaže, špijuniraju zapravo sve i svakoga, a ponajprije vlastite ukućane i sustanare. Winston u nelagodi diže ruke iznad glave, jer je dječakovo držanje bilo toliko zloćudno, da sve nije djelovalo sasvim kao igra .
Ti si izdajnik!“ vikao je dječak. Ti si misaoni zločinac! Ti si eurazijski špijun! Ustrijelit ću te, isparit ću te, poslat ću te u rudnik soli!
Winston u dječakovim očima nazire okrutnost, želju da zada udarac, i svijest da je samo pitanje vremena kad će to moći učiniti. Sve je nekako djelovalo pomalo jezivo, kao nestašna igra mladih tigrića koji će uskoro uzrasti u krvožedne zvijeri.
Majka se u neprilici ispričava što su dječica malko nervozna – postoji dobar razlog za to. Naime, klinci su razočarani jer ih nije povela na veliku atrakciju, pravi pučki spektakl , javno smaknuće ratnih zarobljenika. Winston odlazi, ali malac ga gađa praćkom u potiljak. Upada mu u oči izraz bespomoćna straha na posivjelom ženinu licu“. Straha od vlastitog pomlatka.
Najgore od svega je što su se u organizacijama kao što su Uhode sustavno pretvarali u neukrotive male divljake… Bila je gotovo normalna pojava da se ljudi stariji od trideset godina boje vlastite djece. I to s mnogo razloga, jer jedva da bi prošao i jedan tjedan, a da Times ne donese vijest kako je neko malo njuškalo što prisluškuje – obično bi se upotrijebila fraza 'dijete heroj' – čulo kakvu kompromitantnu primjedbu i prijavilo vlastite roditelje Misaonoj policiji.
Misaona policija je tajna policija Oceanije, organizacija koja je nadišla sve slabosti svih tajnih policija u povijesti, i po učinkovitosti daleko nadilazi i nacistički Geheime Staatspolizei, i sovjetski ><8B5B >AC40@AB25==>9 57>?0A=>AB8, i dedeerovski Ministerium für Staatssicherheit, i rumunjski Departamentul securităţii Statului, pa čak i jugoslavensku UDBA-u, da spomenemo one nama najpoznatije. Moguće da se tom idealu – otvorenoj stopostotnoj kontroli građana i otvorenoj represiji – danas približila tek sjevernokorejska Državna agencija za zaštitu i sigurnost, sudeći po nekim svjedočenjima prebjega iz te zemlje.
Na kraju romana, u sjedištu Misaone policije, zloglasnom Ministarstvu ljubavi – zapravo usavršenoj kombinaciji inkvizicijskih tamnica, konc-logora i gulaga – Winston susreće oca spomenute djece, susjeda Parsonsa. Čovjek je očajan: Radio sam za Partiju kako sam najbolje znao i umio, je l' tako? . Tako je, ali to dakako nije bilo dovoljno. On ne niječe da je kriv – Valjda ne misliš da bi Partija uhapsila nevinog čovjeka? – samo se nada da ga ipak neće strijeljati. U Ministarstvu je završio jer je u snu govorio Dolje Veliki Brat! i sretan je što su ga uhvatili da ga spasu od njega samoga.
Tko te prijavio? rekao je Winston.
Moja kćerkica , rekao je Parsons s nekim turobnim ponosom. Prisluškivala je na ključanicu. Čula je što govorim i odmah sutradan odjurila do patrole. Baš je pametna, za klinku od sedam godina, što veliš? Uopće joj ništa ne zamjeram. Zapravo se njome ponosim. To pokazuje da sam je odgojio u pravom duhu.
Vrlo je vjerojatno Orwell znao za priču o Pavelu Trofimoviču Morozovu, trinaestogodišnjem dječaku heroju koji je, kako glasi jedna od verzija tog mita iz bivšeg SSSR-a, stavio interese države ispred svoje obitelji, kako se i pristoji u jednom kolektivističkom društvu, i prijavio tatu NKVD-u, staljinističkoj Misaonoj policiji. Pavlikovog oca progutala je noć, a njega su pak zatukli reakcionarni rođaci, što ga je lansiralo u sam vrh popularnosti kao žrtvu i mučenika novoga svijeta koji neumoljivo nastupa. Dječak ispranog mozga je u tom totalitarnom sustavu uzdignut na čast oltara postavši jedan od sekularnih komunističkih svetaca, a škola koju je pohađao pretvorena je u kapelicu u koju su hodočastile tisuće školaraca iz cijele zemlje. O njemu su se pisale pjesme, priče, drame i opere i režim ga je koristio kao svijetli primjer, preporučujući desetljećima omladini da je na putu u bolju budućnost neophodno žrtvovati i oca i mater, i rođenog brata ako treba.
Orwell je nesumnjivo poznavao i ustrojstvo nacističke države, u kojoj se djecu indoktriniralo od najranijeg djetinjstva. Scenu s početka teksta sasvim je lako moguće zamisliti u Berlinu 1938., samo što bi djeca nosila smećkaste odore Hitlerjugenda.
U sumornom i deprimirajućem romanu Svatko umire sam, Hans Fallada opisuje život u Berlinu u doba nacizma. Spominjem ga ovdje jer sam ga se – kao i Orwella – sjetio dok sam se spremao pisati na temu ideološke manipulacije mladima (a propos, podsjećam i na svoj tekst Fašizam ex cathedra). Ideologija u koju smo mi danas uronjeni – i čijeg djelovanja na nas uglavnom nismo svjesni, jer svaka prava ideologija predstavljat će se kao jedini ispravan način percipiranja stvarnosti – također manipulira, i mladima i starima, i, kao i sve ranije ideologije, nastoji pridobiti mlade na svoju stranu pa ako treba i konfrontirajući ih sa starijima. OK, moguće da ovo zvuči kao reductio ad absurdum, jer nije isto kad netko koristi mlade u reklamama, ili ih koristi u svrhu uhođenja ukućana ili, recimo, profesora, ali… možda je – i to je ono zastrašujuće – razlika tek u tome što će oni koji drže konce u rukama na koncu odlučiti.
Nego, Fallada. I opet na početku romana, opisuje se berlinska obitelj Persicke; otac je član nacističke stranke, dva sina su u SS-u. Pripovjedač nas uvodi u srce pervertiranog totalitarnog sustava opisujući scenu za obiteljskim stolom. Zvijezda obitelji je dječak Baldur koji ukućanima tumači novinsku fotografiju na kojoj su čelnici Reicha.
Zagledali su se u njega očekujući što će reći. Toliko su uvjereni u duševnu nadmoć ovog šesnaestogodišnjeg dječaka da se nitko ne usuđuje izreći ni bilo kakvo nagađanje.
Cijela ga obitelj pobožno gleda, jer je tako lijep u toj uniformi (zamišljam ga kao onog dječaka iz filma Cabaret, sjećate se one scene, Tomorrow belongs to me…?), pravo oličenje budućnosti. Čak i pater familias pomalo cvika pred njim pa se ne usuđuje dotočiti čašicu s rakijom, jer iz iskustva zna da Baldur umije biti vrlo neugodan ako njegovim političkim izlaganjima ne pokazuju dovoljno pažnje . Dječak im – što zvuči sasvim suvremeno, jer su stari i ne razumiju se u nove medije – tumači pravu narav i poruku spomenute fotografije (danas bi im možda rekao da si više sami izguglaju neš' o tome). Usput ih upućuje da budu diskretniji pred susjedima, da netko ne bi njih prijavio, a onda smo gotovi. U najmanju si ruku ti sigurno gotov, oče, a ja neću maknuti ni malim prstom da te izvadim iz KL-a ili iz Moabita ili iz Plötzea ili gdje već budeš sjedio . Govor završava obraćajući se ocu: Oče, nemoj objesiti nos ako sam ti jednom rekao što mislim .
Stari pokušava vratiti poljuljani autoritet podsjećajući sineka koliko mu je zapravo godina: Tek ti je šesnaest godina i moj si sin …, ali, što bi rekao Čiko, dockan, isuviše dockan…
A ti si moj stari kojega sam prečesto vidio pijana, a da bi mi još ne znam koliko imponirao , brzo reče Baldur, izazove smijeh i privuče ostale članove obitelji na svoju stranu pa čak i svoju stalno zaplašenu majku… Baldur Persicke je ponovno uspio, opet je sve za sebe pridobio, pa čak i oca koji se isprva bio razljutio.
Da, naravno, danas takvo što nije moguće. Pa ne živimo u totalitarnoj distopiji.
Post je objavljen 11.07.2014. u 19:11 sati.