Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/gosponprofesor

Marketing

Bojite li se djece?

Dobrodošao u 21. stoljeće; nekad su se oni bojali nas, sada se mi bojimo njih.

(ravnateljica škole obraćajući se profesoru u filmu Razredni sovražnik, r. Rok Biček)

Ima onaj jedan prizor iz Orwellove 1984., na samom početku romana, u kojem Winston kod susjede pokušava odčepiti slivnik, kad u prostoriju ulijeću njezina djeca, devetogodišnji sin i sedmogodišnja kći, upadaju poput dva mala gremlina, urlajući, Ruke u vis!, prijeteći Winstonu dječjim pištoljem. Dječica su odjevena u odoru Mladih uhoda (plave kratke hlače, sive košulje, crvene marame), državne, tj. partijske organizacije koja od najranije dobi indoktrinira djecu, potičući ih da, kako i samo ime kaže, špijuniraju zapravo sve i svakoga, a ponajprije vlastite ukućane i sustanare. Winston u nelagodi diže ruke iznad glave, jer je dječakovo držanje bilo toliko zloćudno, da sve nije djelovalo sasvim kao igra.

Ti si izdajnik!“ vikao je dječak. Ti si misaoni zločinac! Ti si eurazijski špijun! Ustrijelit ću te, isparit ću te, poslat ću te u rudnik soli!

Winston u dječakovim očima nazire okrutnost, želju da zada udarac, i svijest da je samo pitanje vremena kad će to moći učiniti. Sve je nekako djelovalo pomalo jezivo, kao nestašna igra mladih tigrića koji će uskoro uzrasti u krvožedne zvijeri.

Majka se u neprilici ispričava što su dječica malko nervozna – postoji dobar razlog za to. Naime, klinci su razočarani jer ih nije povela na veliku atrakciju, pravi pučki spektakl, javno smaknuće ratnih zarobljenika. Winston odlazi, ali malac ga gađa praćkom u potiljak. Upada mu u oči izraz bespomoćna straha na posivjelom ženinu licu“. Straha od vlastitog pomlatka.

Najgore od svega je što su se u organizacijama kao što su Uhode sustavno pretvarali u neukrotive male divljake… Bila je gotovo normalna pojava da se ljudi stariji od trideset godina boje vlastite djece. I to s mnogo razloga, jer jedva da bi prošao i jedan tjedan, a da Times ne donese vijest kako je neko malo njuškalo što prisluškuje – obično bi se upotrijebila fraza 'dijete heroj' – čulo kakvu kompromitantnu primjedbu i prijavilo vlastite roditelje Misaonoj policiji.

Misaona policija je tajna policija Oceanije, organizacija koja je nadišla sve slabosti svih tajnih policija u povijesti, i po učinkovitosti daleko nadilazi i nacistički Geheime Staatspolizei, i sovjetski ><8B5B >AC40@AB25==>9 57>?0A=>AB8, i dedeerovski Ministerium für Staatssicherheit, i rumunjski Departamentul securităţii Statului, pa čak i jugoslavensku UDBA-u, da spomenemo one nama najpoznatije. Moguće da se tom idealu – otvorenoj stopostotnoj kontroli građana i otvorenoj represiji – danas približila tek sjevernokorejska Državna agencija za zaštitu i sigurnost, sudeći po nekim svjedočenjima prebjega iz te zemlje.

Na kraju romana, u sjedištu Misaone policije, zloglasnom Ministarstvu ljubavi – zapravo usavršenoj kombinaciji inkvizicijskih tamnica, konc-logora i gulaga – Winston susreće oca spomenute djece, susjeda Parsonsa. Čovjek je očajan: Radio sam za Partiju kako sam najbolje znao i umio, je l' tako?. Tako je, ali to dakako nije bilo dovoljno. On ne niječe da je kriv – Valjda ne misliš da bi Partija uhapsila nevinog čovjeka? – samo se nada da ga ipak neće strijeljati. U Ministarstvu je završio jer je u snu govorio Dolje Veliki Brat! i sretan je što su ga uhvatili da ga spasu od njega samoga.

Tko te prijavio? rekao je Winston.

Moja kćerkica, rekao je Parsons s nekim turobnim ponosom. Prisluškivala je na ključanicu. Čula je što govorim i odmah sutradan odjurila do patrole. Baš je pametna, za klinku od sedam godina, što veliš? Uopće joj ništa ne zamjeram. Zapravo se njome ponosim. To pokazuje da sam je odgojio u pravom duhu.

Vrlo je vjerojatno Orwell znao za priču o Pavelu Trofimoviču Morozovu, trinaestogodišnjem dječaku heroju koji je, kako glasi jedna od verzija tog mita iz bivšeg SSSR-a, stavio interese države ispred svoje obitelji, kako se i pristoji u jednom kolektivističkom društvu, i prijavio tatu NKVD-u, staljinističkoj Misaonoj policiji. Pavlikovog oca progutala je noć, a njega su pak zatukli reakcionarni rođaci, što ga je lansiralo u sam vrh popularnosti kao žrtvu i mučenika novoga svijeta koji neumoljivo nastupa. Dječak ispranog mozga je u tom totalitarnom sustavu uzdignut na čast oltara postavši jedan od sekularnih komunističkih svetaca, a škola koju je pohađao pretvorena je u kapelicu u koju su hodočastile tisuće školaraca iz cijele zemlje. O njemu su se pisale pjesme, priče, drame i opere i režim ga je koristio kao svijetli primjer, preporučujući desetljećima omladini da je na putu u bolju budućnost neophodno žrtvovati i oca i mater, i rođenog brata ako treba.

Orwell je nesumnjivo poznavao i ustrojstvo nacističke države, u kojoj se djecu indoktriniralo od najranijeg djetinjstva. Scenu s početka teksta sasvim je lako moguće zamisliti u Berlinu 1938., samo što bi djeca nosila smećkaste odore Hitlerjugenda.

U sumornom i deprimirajućem romanu Svatko umire sam, Hans Fallada opisuje život u Berlinu u doba nacizma. Spominjem ga ovdje jer sam ga se – kao i Orwella – sjetio dok sam se spremao pisati na temu ideološke manipulacije mladima (a propos, podsjećam i na svoj tekst Fašizam ex cathedra). Ideologija u koju smo mi danas uronjeni – i čijeg djelovanja na nas uglavnom nismo svjesni, jer svaka prava ideologija predstavljat će se kao jedini ispravan način percipiranja stvarnosti – također manipulira, i mladima i starima, i, kao i sve ranije ideologije, nastoji pridobiti mlade na svoju stranu pa ako treba i konfrontirajući ih sa starijima. OK, moguće da ovo zvuči kao reductio ad absurdum, jer nije isto kad netko koristi mlade u reklamama, ili ih koristi u svrhu uhođenja ukućana ili, recimo, profesora, ali… možda je – i to je ono zastrašujuće – razlika tek u tome što će oni koji drže konce u rukama na koncu odlučiti.

Nego, Fallada. I opet na početku romana, opisuje se berlinska obitelj Persicke; otac je član nacističke stranke, dva sina su u SS-u. Pripovjedač nas uvodi u srce pervertiranog totalitarnog sustava opisujući scenu za obiteljskim stolom. Zvijezda obitelji je dječak Baldur koji ukućanima tumači novinsku fotografiju na kojoj su čelnici Reicha.

Zagledali su se u njega očekujući što će reći. Toliko su uvjereni u duševnu nadmoć ovog šesnaestogodišnjeg dječaka da se nitko ne usuđuje izreći ni bilo kakvo nagađanje.

Cijela ga obitelj pobožno gleda, jer je tako lijep u toj uniformi (zamišljam ga kao onog dječaka iz filma Cabaret, sjećate se one scene, Tomorrow belongs to me…?), pravo oličenje budućnosti. Čak i pater familias pomalo cvika pred njim pa se ne usuđuje dotočiti čašicu s rakijom, jer iz iskustva zna da Baldur umije biti vrlo neugodan ako njegovim političkim izlaganjima ne pokazuju dovoljno pažnje. Dječak im – što zvuči sasvim suvremeno, jer su stari i ne razumiju se u nove medije – tumači pravu narav i poruku spomenute fotografije (danas bi im možda rekao da si više sami izguglaju neš' o tome). Usput ih upućuje da budu diskretniji pred susjedima, da netko ne bi njih prijavio, a onda smo gotovi. U najmanju si ruku ti sigurno gotov, oče, a ja neću maknuti ni malim prstom da te izvadim iz KL-a ili iz Moabita ili iz Plötzea ili gdje već budeš sjedio. Govor završava obraćajući se ocu: Oče, nemoj objesiti nos ako sam ti jednom rekao što mislim.

Stari pokušava vratiti poljuljani autoritet podsjećajući sineka koliko mu je zapravo godina: Tek ti je šesnaest godina i moj si sin…, ali, što bi rekao Čiko, dockan, isuviše dockan…

A ti si moj stari kojega sam prečesto vidio pijana, a da bi mi još ne znam koliko imponirao, brzo reče Baldur, izazove smijeh i privuče ostale članove obitelji na svoju stranu pa čak i svoju stalno zaplašenu majku… Baldur Persicke je ponovno uspio, opet je sve za sebe pridobio, pa čak i oca koji se isprva bio razljutio.

Da, naravno, danas takvo što nije moguće. Pa ne živimo u totalitarnoj distopiji.

Post je objavljen 11.07.2014. u 19:11 sati.