Što sam starija, to mi se sve više nekako čini da postoji sudbina. Postoje stvari koje su ti suđene pa makar se ti popeo na ne znam što, one će te opet dočekati. Možeš se truditi oko ljudi do besvjesti, ali nećeš steći prijatelje već će te svi uzimati zdravo za gotovo, kao komad namještaja. Možeš željeti udati se ili oženiti, ali ako ti nije suđeno nema šanse. Ako ti nije suđeno imati djecu, možeš pokušavati i pokušavati i opet ništa, a opet ako ti je suđeno imati ih, dobit ćeš ih bez nekog prevelikog truda. Od malena učimo kako se trud isplati, međutim kada se radi o međuljudskim odnosima, je li to baš tako? Volimo u zadnje vrijeme padati pod utjecaj lakpamtljive i površne koeljovske filozofije, prema kojoj 'kad nešto doista želiš, onda će ti cijeli svemir pomoći u tome i želja će ti se ispuniti'. Ako se ne ispuni – hej, nisi dobro želio, nisi dobro vjerovao. Ma daje, molim vas, kakva su to sranja? Vjerujem i želim onako kako mogu, koliko je u mojoj moći. Ne mogu postati netko drugi pa željeti, truditi se i vjerovati na njegov, 'ispravniji' način.
I još nešto, puno je isplatljivije danas biti netko tko se ne trudi, kome je sve ravno, tko ima filozofiju – kako ćemo, lako ćemo. Trud se ne cijeni, naklonost i dobra volja također. Trebaš biti kučka i životu i ljudima pokazati zube, jedino tako će te netko shvatiti za ozbiljno. U suprotnom, ljubazni, prijateljski ljudi koji žele širiti ljubav, a ne rat samo su – komad namještaja na koji se nitko čak ni ne spotakne i zaradi modricu.
Post je objavljen 11.07.2014. u 16:42 sati.