Otkad ga znam, Mirni Zagrepčanec nije imao dugu vezu.
Nikad nisam niti vidjela zene s kojima je izlazio, a kamoli da ih upoznam.
Navikla sam se da je on sam- to je jednostavno tako. U mom društvu ima parova i
ima samaca, a on je baš bio uporni samac. Ne svojom voljom, da parafraziram
oglase u Areni, ali ipak.
Parovi su se počeli ženiti, a stigla su i djeca. Druženja su se prorijedila, klike su se raspale.
Dobila sam dojam kao da mu je stvarno već dojadilo. Jedino rješenje, zaključila sam, je da mu
se nabavi crveni veš za Novu godinu.
I evo, sedam mjeseci kasnije, iako nisu nikad imali službeni spoj, dogovara se s jednom curom za more.
Sjedim s njima na ručku i pretvaram se da mi uopće nije neugodno.
Malo ipak je jer prepoznajem na njima ranu zatelebanost, a kako je još rano i prave se cool i ja se
pravim cool. Odvučem nju na stranu da čujem kako je bilo, a kad se vratimo on me gleda ispitivački.
Ja se i dalje pravim kao da se ništa ne događa.
Rekla bih da se osjećam kao da mi je dijete odraslo, ali nisam imala dijete.
Imala sam hibrid mlađeg brata, nećaka i Tamagotchija.
Uvijek ti je dobro s njim, ali često kao da ga zaboraviš negdje u ladici ili kutiji dok se ne poželiš društva.
Ove godine se baš intenzivno družimo, ali sve mi se čini kao da će tomu doći kraj.
Možda ne danas, možda ne sutra, ali uskoro. Times they are a-changing.
U mislima vidim već sve njegove budućnosti, ovisno o tome kako se osjećam u tom tenu. Ne nužno s tom curom,
s bilo kojom. Ostavljen je i čuči na Savskom mostu ili rubu balkona, a ja ga pokušavam dohvatiti.
Seli se k njoj u drugu županiju i mi više nemamo društvo. Ona se useli k njemu.
Ekspresno se ženi i dobiva dvoje djece, idućih pet godina ga ne vidimo dok djeca malo ne odrastu i dok se
ne uspiju naspavati.
I onda, dok tako zamisljam te slike, sjetim se kako sam stajala s Raquel jednom na balkonu.
Bila je zimska večer, pekao se burek i cugali smo da razveselimo deprimiranog Delboya.
Rekla je:
-A što ako M.Z. nađe curu koja nas neće voljeti?
Riječi su visile kao nakovanj u zraku nekoliko sekundi, zatim su mi došle do mozga i ja sam
se prepala. U ovom trenutku nam je dobro, ali stvari se zapravo brzo mijenjaju.
Zaista, što ako nađe neku uštogljenu snašu, kako kaže Hladno pivo?
Neku lijepu ali zlu, ksenofobičnu, homofobičnu snobicu koja mu brani sve što njega i
nas veseli, i zabrani mu da se druži s nama i da diše i trepće kad to njoj ne paše?
U ovom trenu nikad se više nisam bojala te pomisli, a još nije ni krenuo na more.
Zapravo, generalno me muče promjene.
Je li moguće da ostaneš sam, okružen mladim roditeljima s kojima se viđaš tu i tamo i paziš da
ne probudiš bebe, a za svako druženje donosiš igračke ili robicu jer su tako prokleto rijetka?
Nije istina, neće biti tako, viknem si i ošamarim se, pa napravim candyliku rupu u zid koji se stvorio u mom
mozgu i pobjegnem od tog neugodnog prostora u koji sam zalutala.
Neće to tako. Neće baš tako. Natočim si ženskasti liker da se malo smirim.
Gledaj, kažem sama sebi, nije to nužno loše. Rekli smo da je bitno da se bilo što dogodi. To je već
veliki skok unaprijed. I evo, on skače. I to kako skače! Treba ti biti drago zbog njega. Zašto bi samo tebi bilo dobro??
Lijepo je da su ljudi sretni.
Osim toga, ovo stvara neslućene potencijale.
M.Z.-a smo riješili. Stvari se doista mijenjaju, kad ih najmanje očekuješ.
Ostaje još jedan samac u kvartu, samica dapače.
Bi li kod nje upalila fora s crvenim vešom??
Post je objavljen 10.07.2014. u 10:01 sati.