Pregled posta

Hodočašće MVKO u Slunj, Udbinu i Škabrnju na Dan državnosti RH 25.6.2014.

Molitva za Domovinu važan je dio poslanja Molitvenog vijenca Kraljice obitelji. Ljubav prema Hrvatskoj upletena je u naše vijence. Redovito molimo za hrvatski narod i tolike potrebe hrvatskog suvremenog društva. Potičemo i naše obitelji da se u svojim zajedničkim molitvama mole za Domovinu i da svoju djecu odgajaju u zdravom rodoljubnom duhu i da se ponose svojim rodom.

Smisao naših hodočašća na Dan državnosti Republike Hrvatske upravo je bolje upoznavanje naše povijesti obilaskom mjesta i krajeva naše Domovine koja su dala veliki doprinos u njenom stvaranju. Na tim hodočašćima susrećemo ljude koji su u teškim vremenima naše povijesti sačuvali svetu vjeru i hrvatsku baštinu i učimo od njih.

Ove godine krenuli smo „prema jugu Lijepe Naše“, da tako u molitvi i pijetetu prema ogromnim žrtvama koje su naši ljudi podnijeli kroz povijest, a posebno u Domovinskom ratu, zagrlimo našu braću koja i danas hrabro stoje na braniku moralnih vrijednosti našeg naroda.



S molitvom i pjesmom krenuli smo iz više zagrebačkih župa i ubrzo stigli u SLUNJ.
Tamo su nas dočekale naše drage "Marije i Marte" i molitelji s kojima smo zajedno slavili Gospodina i sudjelovali u svetoj misi koju je predvodio župnik, vlč. Mile Pecić.



U pjesmi i radosti susreli smo Gospodina, okrijepili se svetom Euharistijom i pohranili Njegovu Riječ u svoja srca.



U znak zahvalnosti i zajedništva poklonili smo našim domaćinima i župniku sliku Majke Božje Bistričke.

Predsjednica je tom prilikom zahvalila moliteljima slunjskih molitvenih vijenaca što su se stavili u službu svete Bogorodice i što mole za naše obitelji i hrvatski narod.

Nakom svete mise naši su nas domaćini počastili pićem i kolačima,
a vlč. Mile nas je upoznao sa događajima iz povijesti slunjskog kraja i župe. Posebno nam je svjedočio o ratnim događanjima koje je sam proživljavao sa župljanima tih ranih devedestih, kada su bili prognani, pokradeni a mnogi su izgubili svoje najmilije. Kipove iz svoje župne crkve uspjeli su sačuvati od četničkog razaranja tako što su ih zakopali u zemlju....

Duboko nas je dirnulo svjedočanstvo župnika kojemu su partizani u 2. svj. ratu ubili oca, ali ne samo njemu. Veliki broj obitelji na slunjskom području ostao je tih godina bez očeva, tako da su gotovo svu djecu odgajale majke.Te hrabre udovice i vrijedne žene odgojile su i podigle s krunicom u ruci mnogobrojnu djecu. Dale su našem narodu buduće čestite i hrabre muževe i žene od koji su se, nažalost, mnogi zbog političkih i ekonomskih razloga iselili iz slunjskog kraja, ali se ipak rado vraćaju na djedovinu i uče svoje unuke o hrvatskim korijenima.



Naše su nas drage slunjske voditeljice "prošetale" do Rastoka.



Na tom smo putu zastali kod križa, pomolili se i zapalili svijeću.



Na ulazu u Rastoke dočekao nas je kip sv. Ivana Nepomuka, sveca mostova i mučenika ispovjedne tajne.



RASTOKE ! Predivan prizor kada čovjek ostane nijem pred nevinom igrom Božje prirode koju su stvarali slapovi, i ne može prestati zahvaljivati Bogu gledajući što nam je sve dao.
Bilo nam kao na Brdu Preobraženja i rado bismo bili ostali sa Gospodinom u Slunju, ali imali smo dogovor, nakanu i želju pokloniti se i hrvatskim mučenicima na Udbini.



UDBINA! Čim smo izašli uz autobusa, zaslijepila nas je bjelina svetišta i okoliša crkve. Toliko predivnih detalja, povijesnih sličica, a dragi hrvatski hodočasnik, sv. Ivan Pavao II., kao da nam je dolazio ususret...Toplom dobrodošlicom dočekao nas je župnik vlč.Tomislav Rogić i proveo nas kroz Crkvu hrvatskih mučenika i kriptu koja se nalazi ispod crkve.



Posvetio nam je puno vremena i prikazao nam prezentaciju o nastanku svetišta i svim događajima koji su predhodili izgradnji tog vrijednog crkvenog zdanja. Bl. Alojzije jednom je prigodom hrvatskim intelektualcima onog doba govorio da je najveća opasnost za hrvatskog čovjeka i budućnost hrvatskog naroda – NEZNANJE, i stavio im je na srce podučavanje puka o vjerskim, ali i povijesnim i društvenim istinama koje formiraju čovjeka. Udbinsko svetište kao riznicu povijesnih istina i žrtve i krvi naših rodoljuba i naših predaka trebali bi posjetiti naši roditelji, djedovi i bake i sve naše obitelji. Možda bi onda naša djeca bolje mogla razlučiti istinu od laži, pravu vrijednost od kumira i ne bi nam se događalo da na izborima sjedimo kod kuće i dozvoljavamo da nam drugi biraju i određuju naš svetonazor.



Jedan od ručno izrađenih povijesnih predmeta pohranjenih u Spomen muzeju u pokrajnjoj niši crkve. Taj i neke druge slične predmete izradio je jedan naš iseljenik za svoje unuke da ne zaborave svoje korijene i porijeklo. Nakon što je izgrađena ova crkva, cijelu svoju zbirku poklonio je udbinskoj crkvi i hrvatskom narodu.



Sitni poklončići u znak iskrene zahvale župniku



I na kraju fotografiranje sa dragim i gostoljubivim čuvarom svetišta Crkve hrvatskih mučenika mons. Tomislavom Rogićem za trajnu uspomenu na Udbinu!




ŠKABRNJA! Spuštajući se s Udbine pod dojmom povijesnog nasljeđa našeg naroda, krenuli smo prema Škabrnji, rani naše novije povijesti i mjestu o kojem nismo puno znali sve dok se u podrumima škabrnjskih obiteljskih kuća nije dogodio stravičan pokolj nedužnog stanovništva.
Pokraj crkve na središnjem trgu nalazi se veliki kip prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Tu smo zastali i pomolili se pjesmom Bože, čuvaj Hrvatsku.



Dočekala nas je pročelnica upravnog odjela općine Škabrnja, gospođa Irena Škara, i lijepo nas ugostila u prostorijama općine, i...bez obzira kako je tko od nas očekivao kako će ona započeti priču o Škabrnji, ta draga gospođa zračila je toliko toplinom, energijom i pozitivnošću koju već dugo nismo susreli i osjetili u našoj metropli....U čemu je „kvaka“?
Gospođa Irena nije nijekala da je zločin počinjen, dapače...Pokazala nam je i zadnju kuću u kojoj su svi članovi obitelji bili poklani, ali na licu i u srcu te drage gospođe nije bilo ni trunke mržnje prema krvnicima... Dala nam je svima lekciju kako treba praštati. Mještani koji su se uspjeli izvući iz Škabrnje, jedan dio sela, nakon godina izbjeglištva, poniženja i bijede nije se prepustio samosažaljenju i depresiji već su se polagano vraćali i gradili, stvarali obitelji, rađali djecu i život se je nastavljao.Ti vrijedni ljudi, koji su prije devedesetih bili bogati poljoprivrednici, vraćali su se, obrađivali zemlju, molili i učili opraštati onima koji su im nanijeli nepravdu i zlo. “Nekalo smo uz vjeru i Crkvu krenuli dalje...“ rekla je gđa Irena.

Država nije pomogla puno, dizali su kredite, gradili i izgradili nove kuće, ne zna se koja je ljepša i urednija. Podizali su svoju djecu i učili ih pravim životnim vrijednostima. Danas, dvadeset godina iza strahota koje su proživjeli, država se ponaša maćehinski prema njima i to je bolno. Njihov križni put kao da nije prestao. Borba sa vjetrenjačama, borba za opstanak, te je hrabre i žilave ljude učinila postojanima.

Trebalo je to vidjeti, doživjeti i osjetiti tu obnoviteljsku snagu ljudi kojima rane još krvare i koji još tuguju za svojim najmilijima, ali nisu izgubili vjeru i nadu u bolje sutra.

Poklonili smo se žrtvama na mjestu masovne grobnice i zapjevali pjesmu Život svoj prikazujemo Bogu.



Žrtve su kasnije ekshumirane i pokopne na groblju.



Susretljiva i ljubazna gospođa Irena pobrinula se da nam i župna crkva Uznesenja BDM bude otvorena.



Zgrozili smo se vidjevši kip Majke Božje s Djetetom Isusom kojima su sjekirom odsječene glave. Mogli smo samo zavapiti: Bože, smiluj se i oprosti im jer ne znaju što čine...



Umorni, ali sretni i prepuni dojmova i novih saznanja vratili smo se svojim kućama sa odlukom da sljedeće godine na hodočašće povedemo i svoju djecu.

(Marina Šturlić)








Post je objavljen 09.07.2014. u 23:55 sati.