...nakon svih ludih poslova i još luđih poslodavaca...doći raditi u firmu u kojoj ti šef zahvali nakon što si odradio ono što ti je posao. I pokazao dobru volju i ostao 15 minuta dulje na poslu jednom u 3 mjeseca jer imaš nešto bitno za odraditi...je nešto toliko nevjerojatno kao da te netko stavio na mars.
Iako bi to svuda u svijetu trebalo biti normalno, kod nas je to...ravno dobitku na lutriji. Ja sam sa svojom strukom bila jedna od 250 kandidata. Za jedno drugo radno mjesto na koje su nekoga zapošljavali nedavno javilo se 2000 ljudi.
I nije sve sjajno ni bajno...ali...plaća je u redu i redovna. Imam godišnji. Radim od 8 do 16...od ponedjeljka do petka.
Ali...najvažnije...šefovi mi kažu hvala za ono što napravim. Ili mi pohvale plakat koji sam napravila....a to do sad ni na jednom poslu nisam doživjela.
I zato sam presretna. Da sam se dokazala...da imam normalan posao i normalne kolege i normalne šefove.
I zato ponavljam isto ono što sam govorila kad sam davala otkaze na ludim poslovima; treba se boriti i izboriti za sebe.
Nema tih novaca, nema tog poslodavca koji vrijedi naših živaca. Jednostavno nema.
I ako je u normalnom svijetu nepojmljivo da radnik radi a ne dobiva plaću dok gazde odlaze na peto putovanje na sejšele ili koju već in lokaciju u godini...onda to mora biti i kod nas. Sve dok svi mi ne kažemo da to nećemo trpjeti tako...bit će nam ovako kako je.
A mi, koji smo se borili i tražili bolje....smo to i našli.
Post je objavljen 09.07.2014. u 17:21 sati.