Matematiku i fiziku, nikada nisam previše voljela. Brojevi i ja, uvijek smo bili u međusobnoj vezi izbjegavanja.
A zakoni fizike, iako nekako privlačni, meni su oduvijek bili strani.
Jedan od njih kaže, kako je predmet čvrst, koliko je čvrsta njegova najslabija točka.
Kada sam neki dan razmišljala o tome, shvatih da sam uvijek bila najčvršća, tamo gdje sam najslabija.
Pa sam poput srčanog bolesnika, koji ima"slabo" srce, opet bila, u srcu najjača.
I svaki put kada sam čula, tamo negdje ispod čipkaste koprene, u noćnoj tišini ili užurbanoj dnevnoj gužvi, lagano "kvrc", opet sam nastavila odlučno hodati.
A znala sam da puca najslabija točka. Pa se lomila toliko puta, da je već trebala nestati. Ili bar zaboraviti voljeti.
Ali nije. Već je od ranjive slabe točke, postala po svim zakonima fizike, najslabija točka, koja mi je dala čvrstoću.
"Možda, možda ako osjetim da me voliš svakom svojom stanicom..samo tada, možda. Ne pristajem na manje"
Naravno da neće moći, znala sam još dok sam izgovarala svako slovo, jer rijetki znaju voljeti tako..
U provinciji koja me guši, ne pristajem na manje, mada su šanse za ostvarenje moje rečenice, matematički gledano, zaista nikakve. Računato svim mogućim računskim operacijama i svim zakonima fizike, šanse su nikakve. Kladioničari bi se grohotom nasmijali. Pa i ja sama sebi..
Kada bih zbrojila sve one koji nikada nisu voljeli niti neće, a njima dodala one, koji se ne usude ili se boje, pa dodala još one ,koji su izgubili svoju najslabiju točku, plus oni koji su prekinuli svaku nit sa sobom, plus oni, koji su ljubavi zalupili vrata zauvijek, ne ostaje ništa. Nema mnogo onih koji ne pristaju na manje.
Žudnja je zeznuta stvar.
Razara tijelo, od nje ste gladni zauvijek, a njeni sokovi se cijede..danima, godinama..
Kako je s one strane, sa strane onih, koji je nikada osjetili nisu, ne znam. Nisam nikada bila preko.
Kako je kod onih, koji su pristali na manje? Manje sebe, manje čežnje, manje ljubavi, manje života?
Ne znam, niti želim znati.
S druge strane, ne želim ići.
Ja ipak želim biti na ovoj strani. Gdje se ne pristaje na manje, čak i pod cijenu samoće.
Gdje se ne pristaje na manje, čak i pod cijenu traženja svoje sjene, na ovim gušećim gradskim uličicama.
Gdje se ne pristaje, nikako na manje, pa se plaća, možda skupa cijena neumoljivosti.
Pa tražim fiksnu točku u čvrstoći najslabije točke...
I stavljam je kao centar..
I dajem si ljeto...
Post je objavljen 09.07.2014. u 09:57 sati.