Na samom početku današnje epizode odmah počinje kaos.
Citirat ću neke dijelove pisma koje je moja mater u ljeto 1989. slala bratu dok je bio u ondašnjoj vojsci u Puli.
Ovo je bezvremenski klasik i zoran dokaz zašto je bivša država zasluženo propala.
Prvi citat mi i danas zvuči nekako aktualno.
'' ... bili smo u ponediljak u Vodicama i ovaj put smo s onom ženskom bili malo žučniji. Najzad je rekla da će nas uključiti (vodu op.a.) čim donesemo suglasnost od susjeda Petrovčića. On nam je dao i tri dana smo to nosili u Vodice. Prva dva put vrata zaključana i piše da su na terenu, a treći dan je bija sam šef. Predali smo mu papir i stekli utisak da se oni sakrivaju jer ovakvih kao mi ima 1000. Ipak ćemo morati pitati Slavu jer on ima neku vezu ...''
Drugi citat je čista točka na trapezu cirkusa Moira Orfei:
'' ... dobila sam K-15 i to 58 000 000 i šaljem ti poštom 60 000 000, a ostalo nam je za živiti. Ja sam digla plaću 340 000 000 i dobila nagradu za 25 godina vjernosti firmi 168 000 000. Krsti treba dojti plaća 300 000 000, a toliko dojde i priključak za vodu. Skupo je sve znaš. Danas je poskupija kruh i štruca dođe 1 050 000. Kupili smo samo 9 vrić cimenta i 2 vapna i to je stop od radova za ovi godišnji. Još smo naumili uzeti linoleum za pod u vašoj sobi. Trenutno ga nema u Šibniku, ali je ženska rekla da će dojti danas. To bi platila čekom na račun buduće plaće. Naš je prošle godine doša 9 800 000, a ovaj sad malo manje od 100 000 000 ...''
Najjači citat stiže na kraju:
''... Igor po svoju. Kupa se i uživa. On će ti pisati sam ...''
------------------------------------------------------------------------------
Dame i gospodo, dobrodošli u novu epizodu 'SPIG' - a!
Nedavno je na jednom fb profilu osvanula objava o tome kako je čovjek dobio pismo. Ne mail, ne sms, ne poruku u inbox već pravo pravcato pismo. A4 papir ispisan penkalom.
Budući da sam zasigurno jedan od posljednjih Mohikanaca koji i dan danas preferira ovaj zaostali vid komunikacije mislim da je pismo kao takvo zaslužilo da mu se izgradi literarni spomenik.
Kakvo je i zaslužilo!
MODERNA KOMUNIKACIJA
Nekoć davno postojale su stvari koje su se zvale čestitke i razglednice. Dobro ajde, nije baš sve tako crno, postoje one i danas, ali budući da se 70% populacije pretvorio u lijenu prasad puno je lakše kliknuti mišem nego otići do trafike, izabrati razglednicu, ispisati je, zalijepiti marku i poslati je na dragu adresu.
Potpisnik ovih redova i dan danas u svojoj arhivi čuva hrpetinu pisama i razglednica. Dok je za velik dio pučanstva to najobičnija gomila smeća meni su to bile i ostale ulaznice za put u neka bolja vremena. O ljubavnim pismima da i ne govorim. Otisak ruža za usne na papiru. Mljac! Nedavno sam tako otvorio jednu glazbenu čestitku iz daleke 2008. i, ne'š vjerovat' krenula je muzika. Doduše zavijajuća i podmukla kao iz japanskog horrora, ali - muzika.
Nego da kažem riječ dvije o modernoj komunikaciji. Dok je pisanje staromodnih pisama zahtijevalo koliku toliku dozu ljudske kreativnosti moderne su tehnologije ljude pretvorile u najobičnije ................... (dopiši sam nešto ružno!)
Savršen primjer ponavlja se svake godine u vrijeme Božićnih i novogodišnjih blagdana.
Dok ja kao kreten apsolutno SVAKOM (kome nisam poslao čestitku) kucam originalni, nadahnuti, kreativni sms bezbroj korisnika koristi samo opciju 'proslijedi'.
Moram priznati da je uistinu predivan osjećaj kad nakon poruke:'' Dragi naši Kurčubići, čestitamo Vam od srca i puno sreće, zdravlja i ljubavi u Novoj godini, da se ostvare svi Vaši snovi, da Rudolf diplomira, a ako i kapne koja kuna previše neće biti bla ... bla ....''
Odgovor stiže za manje od pet sekundi, a glasi:
- I ja tebi!
Poruka ima smisla kao da ti je napisao 'jebem ti sestru!'. Zamke modernih tehnologija (facebooka posebno) je u tome što su dosta često postale pravo pravcato ogledalo ljudske gluposti, nepismenosti i zaostalosti.
Drago 'old school' pismo je takve stvari bar skrivalo od očiju javnosti. Glupost je ostala skrivena u ladicama noćnih ormarića.
Mnoge to i ne brine previše.
Takvi se upravo diče svojom zaostalošću.
BIZARNE KUVERTE MAURICEA SPIGOROVSKOG
Davno, davno prije, dok je plam 'SPIG' - ova ludila tek počeo tinjati obožavao sam pisati pisma. Mnogi te moje papirnate boleštine čuvaju i dan danas, a svakako vrijedi spomenuti kuverte koje sam slao rođaku u vojsku daleke 1994.
Svaka od kuverti bile su unikatni ručni rad, a njihova vizualna moć je bila toliko jaka da bi ekipa zajebavala rođaka danima.
Nekad je na kuverti bio Zagor, nekad ninđe, nekad eksplicitni seksualni prizori, nekad samo vulva, a jednom članovi grupe 'Valentino' ...
Jooooooooooooooooj, kad sam već spomenuo grupu 'Valentino' predlažem da uzmemo mali predah i u miru pogledamo ovu žalost.
I dan danas me hvata smijeh kad se sjetim kako me čovjek jednom prilikom zvao iz neke pulske telefonske govornice i ljutitim glasom rekao da mu ne šaljem više onakve kuverte.
- Zašto? - pitam se i dan danas.
ZAŠTO JE BRZI ZAPLAKAO
S mojim je rođakom u vojsci bio jedan momak kojeg su svi zvali Brzi. Brzi je spadao u onu dosadnu sortu ljudi koji su imali curu i po cijele dane zamarali sve oko sebe kako je ta cura super i kako on nju voli. Telefonske kartice je trošio kao Hrvati apaurine i nema čovjeka kojem nije išao na živce. Dobra je, lijepa je, ima čvrste cice, podaje ti se, guta i sve je to OK, ali brate mili, što je previše, previše je.
I jednog se dana nakon ručka dijelila pošta. Vojnici okrijepljeni razvodnjenom juhom od pilećeg abortusa stali su u stroj, a zapovjednik je u ruci držao poštu, čitao imena i prozvani bi vojnici veselo potrčali.
Kad ih je prozvao desetak, u rukama mu se našla jedna razglednica zbog koje se počeo smijuljiti. Mada je njegov postupak za potrebe ove epizode skoro pa urnebesan mislim da zorno prikazuje da većina aktivnih vojnih lica kuburi sa inteligencijom.
Nakon kraćeg smijuljenja prozvao je Brzog imenom i prezimenom, a zatim onako nasmiješen pitao može li ostatku satnije pročitati što piše.
Dečko je pogledao u čudu i rekao da može, a ono što slijedi spada u najluđe trenutke u cjelokupnoj povijesti hrvatske vojske.
Na RAZGLEDNICI (tako da se zabavila i uprava pošte i bar još 20 ljudi kojima je to prošlo kroz ruke) s desne strane pisala je adresa, a s lijeve (udahnite duboko!)
ZBOGOM BRZI, JEBEM SE S DRUGIM!
Drugovi nesretnog vojnika Brzog su se od smijeha zamalo povaljali po prašini, a kroničari se i dan danas čude snazi ljudske psihe jer momak toga dana ipak na se nije dignuo ruku.
''....Igra je gruba, lalala, svako to zna, lalala
Igra je gruba - tvrđi bit ću ja...''
PARNI VALJAK, '700 MILJA OD KUĆE'
NAJKRAĆE PISMO SVIH VREMENA
Napisao je 1862. Victor Hugo.
Čovjek se nalazio na ljetovanju i htio je od svog nakladnika doznati kako se prodaje njegov roman 'Jadnici'. Stoga je svom nakladniku poslao pismo u kojem je napisao '?'. Nakladnik je odgovorio '!'
Ovaj sam podatak pročitao u Guinnesovoj knjizi rekorda iz 1976. koju i dan danas ljubomorno čuvam.
NAJGLUPLJA PJESMA O PISMU SVIH VREMENA
Vjerujem da se svatko od Vas bar jednom u životu zatekao na plaži, u nekom društvu s gitarom i da je nakon 'Krivo je more', minute i po 'Stairway to heaven', neke od Balaševića i štajaznam krenula i ultimativna himna grupe 'Drugi način'.
Meni u inače te legende Yu rocka presmiješne jer dok se svijet drmao u ritmu punka naši su rockeri sa minimalno 5 godina zakašnjenja obukli hlače na trapez i počeli blejati o suncu i ljubavi.
Da se razumijemo nije ta pjesma 'Pismo' toliko loša koliko meni izlazi na grlo i koliko je ne mogu smisliti specijalno onaj zadnji 'Hotelcaliforniasovski' solo.
Užas!
KOJI JE NAJVEĆI PROBLEM PRILIKOM DISTRIBUCIJE PISAMA?
Svakako, riječ je o sličicama 'Životinjsko carstvo'. Jedni su mangupčići iz mog sela jednog davnog ljeta 80 - ih ukrali roditeljima novce, pokupovali sve čokoladice 'Životinjsko carstvo' u dućanu, otvorili ih, pokupili sličice, a kil čokolade pobacali u poštanski sandučić. Vjerujem da su te čokoladice u kombinaciji s pismima na plus 70, kolika je ljeti temperatura u sandučićima, stvorili zgodnu simbiozu.
Umjesto pošte poštaru u vreću upala torta Mađarica.
DA LI SE RADI PISMA MOŽE IĆI KOD VOJNOG ZAPOVJEDNIKA NA RAZGOVOR?
Svakako da da. Onaj isti rođak kojem sam slao kuverte na ninđe jednog je dana od jednog prijatelja, još inteligentnijeg od mene, dobio pismo. Nije mu uručeno već je morao otići u kancelariju na razgovor. Ušao je, a unutra ga je dočekalo nekoliko mrkih faca ravnih čela.
- Tko ti je ovaj? - glasilo je prvo pitanje.
- Prijatelj! - reče rođak nakon što je pročitao ime na kuverti.
- A šta je ovo? - pitao je ljutito zapovjednik držeći u ruci malu, nevinu - cigaretu.
- Cigareta! - reče ovaj.
- Kakva cigareta??? - zagrmi zapovjednik.
- Lucky strike! - reče rođak i izazove opće zgražanje.
Kad ih je uspio ubijediti da ipak nije riječ o smrtonosnom jointu ostavili su ga na miru, ali isto nije zaboravio otići do govornice i ljutitim glasom reći prijatelju da mu u vojsku ne šalje više cigarete.
KAKO SAM SE POPIŠAO PO KRIZI SREDNJIH GODINA?
I na samom kraju današnje epizode došao je napokon na red i pravi povod za pisanje današnje epizode. Mnogima će to biti glupo, beznačajno, a možda čak i abnormalno. Njihov problem.
Ovo je inače zoran dokaz da je 'SPIG' evoluirao u moćnu zvijer koja gazi sve pred sobom i nema mu premca u ovom dijelu Mliječne staze. Naime, prije par dana dobio sam - pismo!
Ne obično pismo! Nešto skroz nesvakidašnje i moram priznati da sma bio sretan kao prasac.
Tek sad vidim da je naslov ovog odlomka posvećen pišanju po krizi srednjih godina, ali o tome mi se sad ne da pisati.
Dakle, kao što rekoh dobio sam - pismo. Obična kuverta, rukom ispisana adresa i to je to. Znao sam od koga je, ali nisam znao što se u njemu nalazi.
Ništa specijalno. Nema neku veću ekonomsku vrijednost. Ipak, savršeno se uklapa u moju teoriju da je novac u životu jako bitan, ali ne i presudan. To sam shvatio ono trenutka kad mi je palo na pamet da će se mnogi od nas kad navrše 70 - tu i kad se budu okrenuli iza sebe shvatiti da su zadnjih 40 godina svog života proveli lupajući čelom o zid jer nisu imali para za ostvariti svoje snove.
Mene je npr. ovo malo, blesavo pismo istinski oduševilo i iskreno žalim sve one koji nikad neće shvatiti u čemu je kvaka.
Dakle, pismo je poslao moj prijatelj Pexa.
Stalni putnik 'SPIG' - ove opaljene karavane i jedan od onih ljudi s kojim bih stvarno s guštom popio pivu.
Pa makar ja platio. Ahahahahhahahaa ... humor - i to loš!
U kuverti je bilo pismo (doduše isprintano, ali nema veze), malo zajebancije, malo bla - bla, DVD sa filmom 'Paket aranžman' (pogledao - odličan je), mali otkačeni strip fanzin koji je Pexa s ekipom uređivao u gimnazijskim danima i nešto što me najviše oduševilo.
Naljepnica 'Gotov je!'
Slika stisnute šake i legendarna poruka koju su njihovi Otporaši lijepili preko Miloševićevih plakata u doba kad se za to dobivalo pendrekom po glavi. Ako ne i nečim od 7, 62 mm.
Jedan jebeni dokument koji ću obavezno uvrstiti u svoju arhivu.
Pexa rules!
Kao i obično!
''...Sreća je na kraju krajeva intimno pitanje i ponajviše ovisi ne toliko o vanjskim okolnostima koliko od naše vještine da je dosegnemo, zgrabimo i sačuvamo...''
VLADIMIR ARSENIJEVIĆ
Za mog prijatelja Pexu na kraju ide jedna specijalna pjesma.
Svi oni koji ne žele vidjeti dalje od vlastita nosa nikad neće shvatiti poruku ove pjesme.
Možda zato što tamo ne pripadaju.
Post je objavljen 08.07.2014. u 21:02 sati.