Lani je bilo to otprilike ovako: negdje sam čula, prepričano kao dobar vic, kako je jedan dečko
iz kvarta tamo negdje oko 15.7. zavapio da je ljeto već gotovo i pao u ljetnu depresiju.
Prijatelji su mu se rugali.
Smijala sam se kao blesava i mislila:
Dobro se zna kad je ljeto gotovo- oko 15. 8., kad vrijeme postane nestablino!
On je glup, imamo još sate, dane i tjedne do tog groznog trena!
I dok sam lani u ovo doba uživala u ljetu, danas sam već jedno 5 dana u depri.
Bilo je vruće, pa kišno, pa vruće i nekoliko puta tako. Ljeto je službeno došlo. Išla sam na godišnji.
A onda, kao da je bilo iduće jutro nakon kalendarskog ljeta, stvorio se 1. srpanj.
SRPANJ.
Evo, kolegica proslavi rođendan, pa ja, pa dvije frendice, pa baka i već je kolovoz.
I iako je kolovoz i dalje ljeto, to je mjesec kad godišnji prestaju, kad se vraćamo kući i kad se
puno ljudi priprema za ono najstrašnije u svakoj godini- početak škole.
Vrijeme se kvari, temperatura pada, počinju kiše. Osim ako nekim čudom ne bude dugo toplo ljeto.
Depra dolazi, jednostavno rečeno.
I dok sam tako razmišljala, nad glavom mi se stvorio najsivlji, najkišniji, najteži oblak.
Ljeto, što imamo od ljeta? Provodimo ga u uredima, umiremo od vrućine. Gubimo sate u prometu
unutar grada. Vikendom se događa svašta, a mi premoreno sjedimo u kući i dišemo na škrge.
Zapravo, tako nam prolazi cijela godina! Prekjučer je bio siječanj! Halo, siječanj!!
A zima traje više od pola godine, duga je, crna, hladna, vlažna. Odvratna! Ja želim ljeto, lje-to.
A ono će biti gotovo prekosutra, prije nego što trepnem! Ja to ne mogu izdržati!!! Pobjeći ću na neki tropski otok i nikad se
neću vratiti!!
Nakon nekoliko dana toga, ošamarila sam se mentalno i dodala si vrećicu da dišem u nju.
Bila je to moja prva ljetna depra. Prvi put da se u mom omiljenom godišnjem dobu desilo nešto loše što
je poteklo od mene i meni samojzafrknulo cijelu stvar.
Pokušala sam se utješiti. Ali ta depra bila je početak dugog, glupog, napornog i teškog tjedna.
U petak sam se našla kako u 5 popodne razvodnjujem rum sokom i žderem čokoladne praline.
A zatim sam otišla na kupanje.
Stvar se ponešto popravila.
Imam vremena još za svašta, tješim se. Za more, sladolede, lijena popodneva uz Kindle, za crtanje, za veliki hrvatski ljetni roman,
za tumaranje asfaltom, za kave i rođendane. Bit će sve u redu,stvarno. Potencijal je velik!
Gle, tek je sedmi!
Post je objavljen 06.07.2014. u 21:02 sati.