I onda kada sam vas mrzila i prekrižila vas kao da ne postojite, kao i onda kada sam vikala na sav glas kako ste potrošne i jeftine i ne značite baš ništa, uvijek ste bile u centru kog kadra.
Fiksna točka oko koje se vrtio moj svijet.
Jer ste klizile kada su svi drugi grubo rezali i nježno milovale kada su svi drugi gubili glave.
Moje riječi. Moja fiksna točka.
I onda kada ste drugima bile samo sredstvo da postignu cilj i tada, kada ste drugima bile samo mačevi i noževi, u mnogim glupim borbama, meni ste bile utjeha. I spas.
Često sam mislila kako su riječi premale da izraze život, kako su one samo slova poredana da nešto znače, da nemaju moć da slome, ugase, uguše, otjeraju, spale..
Ali su mi uvijek na kraju ispale moje najveće i najjače oružje.
Ljeto mi je često katarzično doba u kojem se tako savršeno spajaju voda, zrak i zemlja. I te klizeće kapljice po tijelu, koje me miluju od glave, pa do nožnih prstiju, imaju svoja slova.
Pa se igram zrakom, vodom i zemljom.
I samo mijenjam slova, teksture i nijanse. Iz ljeta...u ljeto..
Zanimljiva je to igra. Nježna i slobodna.
Pa mijenjam perfekt u futur, oslobađam prezent od svih suvišnih misli, pa se igram riječima i mijenjam im raspored.
I onda više nemaju isto značenje. Iako su riječi iste.
Dok se zrak igra mojom kosom, a neki mi uporno govore kako ljubav ima rok trajanja, ja ne pristajem na manje.
Na manje prezenta, na manje slova, na manje života. Na manje ljubavi.
I samo se okrećem prema svojoj fiksnoj točki, koja me pronalazi sama.
Tu si, govore mi...Tu smo..
Samo tvoje..
Ponekad se gubim u ovoj mojoj mrtvoj provinciji. Osjećam da trunem iako sam tako živa.
Pa sam gladna danima i ne mogu se zasititi na bilo koji način.
Ni najdražim jelima, niti nekim dodirima, koji se čine tako poznati, niti mnogim tuđim riječima.
I želim otići daleko, jer se osjećam strano.
I kojom god poznatom ulicom prošla, kojim god kutkom svoga grada prolazila bezbroj puta, ništa više ne može utažiti moju glad.
Prazan želudac kojeg razdire žudnja za dalekim. Bolest neizlječive prirode.
Ne pomaže ništa.
Možda na trenutak zaboravim, u onom polusvjesnom stanju između noći i zore, između grčevitog držanja i puštanja
Između nečijih riječi..u onom praznom prostoru gdje osjećaju samo nožni prsti i klizeće kapi vode na tijelu..
Pa odlazim često i vraćam se jedino svojoj fiksnoj točki..
Post je objavljen 06.07.2014. u 13:04 sati.