Nisam vam ispričala svoj povratak s godišnjeg - starog , s vikendom ravno 3,8 dana (sunca, mora, jela, pila - jer Slavoniju mi Slavonci nosimo sa sobom i na more!, glazbe, plesa, zajebancije - ups!, kupanja, mora, sunca, dobrog društva i ostalog.......!!!!).
Bio je praznik i nema broda do navečer s mog otoka, a ja moram stići na bus u grad do pola 9 (u zadnji tren suprug iskopao na internetu neku direktnu liniju koja prije 4 dana nije bila tu!) , pa sve do jutra jezdim do Slavonije. Sama, jer eto moram sutra raditi, a moji koji nemaju stare godišnje i "razumne" direktore (sami su sebi direktori) mogu još ostati.
Taj zadnji dan, nebo se spojilo s morem, sunca ni u tragovima, ništa od kupanja, pocrnilo sve i više ne znaš što je nebo, a što more. Jugo luduje, kiša padne pa stane, valovi...ogromni.
Majko moja, kako ću preko, pitam se. Susjedov ruzinavi brod me jedini voljan prebaciti preko. Ja sva naoružana zaštitama od vjetra, mora i kiše: šogoricina bijela yacht jacke što su mi 3/4 rukavi zbog naše razlike u visini, al kapuljača vrijedi, ručnik najveći iz kuće obmotan 2 puta oko nogu i eto nas: susjed, njegov keramičar (koji će me i odvesti na autobusnu u gradu) i ja - trojac hrabrih. Čamac sa starim trkrtrktrk motorom ne plovi nego ide gore, dolje, gore, dolje, sječe valove, ja se držim za pramac ko utopljenik, sva zakočena i ukočena, a mi gore, dolje, gore, dolje, a onda odjednom zakrenu on i mi lijevo, desno, ode torba i torbica isto lijevo, desno po čamcu, pade bočica limunade u more (ne pada mi napamet tražiti je), eto, nekako zakrenusmo i opet nošeni valovima, kao gurani odzada, prema obali.
Sad se ja već okuraži : Može li jedna slavonska, vičem u vjetar.
Što?
Može li jedna slavonska opet ja vičem u vjetar na sred kanala između otoka i kopna, na sred mora.
Susjed klima glavom:Ne čujem, viče u vjetar.
A ja, usred oluje, juga, mora:
Juujuujuujuu!
Nikad nisam tako glasno vrisnula (možda iz obzira da bi, inače u svatovima, neki popadali sa stolica!) !
Obojica se odvališe od smijeha, kormilo ode od iznenađenja u desno, pa ga brzo prihvatiše, a ja...osmjeh od uha do uha, duša puna, eto mene....
Ma morala sam svoju slavonsku ostaviti tu na moru: ni na moru, ni na kopnu, tamo gdje sam blizu duši.
Post je objavljen 04.07.2014. u 19:24 sati.