Marketing
Četrdesetidrugi dan
Subukia. Budući da mi je upravitelj ovdašnjeg sirotišta već prije nekog vremena ispričao da se na sat vremena udaljenosti od nas nalazi izbjeglički kamp gdje je smješteno oko tri tisuće mladih i stari, današnji dan sam iskoristio kako bi baš tamo otišao uvjerivši se kako postoji i ona druga, često ružna strana afričke i kenijske zbilje koju turisti rijetko imaju priliku vidjeti.
Prvo sam pomislio kako se radi o izbjeglicama sa područja nekih drugih afričkih, ratom zahvačenih država, iako se kasnije ispostavilo kako se radi o izbjeglicama sa područja Kenije koji su protjerani od svojih sunarodnjaka. Naime, prije sedam godina na području Kenije su održani izbori koji su tada buknuli u nasilje koje je sa sobom uzelo veliki broj žrtava, večina kojih je koliko ja shvačam tada podržalo opozicijsku stranu. Sedam godina nije toliko daleka povijesti tako da vjerujem kako su rane još uvijek sviježe. Ti ljudi koji su protjerani otali su bez ičega, kuće su im zapaljene, rodbina ubijena, stoka oduzeta. I to od svojih suradnjoka samo zato jer su podržali onu drugu stranu. Ako je to doista tako, onda je isto sve ali ne i primjer zdrave demokracije. Tko bi rekao da se takve stvari mogu dogoditi u jednoj toliko turistički razvijenoj državi u kojoj barem po zaradi od turizma nebi trebalo biti gladi kakve zapravo ima. Gdje ti novci odlaze valjda možemo sami zaključiti zdravim razumom.
Ti ljudi koji su protjerani prvotno bivaju prebačeni u gradove (ljudi u kampu u kojem sam ja bio smješteni su bili u Nakuru), da bi ih koliko sam uspio doznati, tijekom noći u kamionima dovezli na ovo odbačeno područje, sve kako bi ih se maklo daleko od svijetla grada i tako napravilo nevidljivima za ostatak svijeta. Usred noći tako bivaju izbačeni iz kamiona na području gdje nije bilo ničega, prepušteni sami sebi. Nedugo nakon što ljudi bivaju doveženi, kamionima su dovezli i šatore kako bi izbjeglice mogli postaviti svoj kamp u kojem će, kako im se tada reklo, jedno vrijeme boraviti.
Uvjeti u kojima ovdje izbjeglice žive su strašni. Nemaju vodu, struju a niti hranu. Zdravstvenu skrb također nemaju a za školstvo rijetko ostane koji dinar. Sami su prepušteni sebi, skrbe sami o sebi bez da država i vlada pokazuje i najmanje milosti.
"Nije uvijek dobro reći istinu: često je mudrije šutjeti."
- Pindar
Subukia, 03.07.2014.
Post je objavljen 04.07.2014. u 18:57 sati.