Recimo, nisam uopće pročitala prvi dio ovog serijala, iako je objavljen kod nas u Nakladi Ljevak pod naslovom „Slast na dnu pite“, jer u kojoj god sam ga knjižnici tražila, uvijek su imali drugi i treći nastavak, ali ne i prvi.
Tako da sam se nakon davno pročitanog drugog dijela ovog ljupkog krimi-serijala, pod naslovom „Korov, vješala i krvnikova kukuljica“, odlučila prepustiti se okolnostima i pročitati „Dimljenu haringu bez senfa“, treći dio serijala, nadajući se da ću negdje, nekako, pod nekom sretnom konstelacijom zviježđa, nabasati i na prvi dio.
Za one koji nisu upoznati o čemu se radi, recimo prvo da je Alan Bradley Kanađanin, koji je prije prijevremenog odlaska u mirovinu 1994. godine, bio voditelj televizijske tehnike u medijskom centru Sveučilišta Saskatchewan, a potom se posvetio književnoj karijeri na Malti, u društvu supruge „i dvije proračunate mačke“. Bradley je nagrađivan prvenstveno kao autor dječje literature, a najpoznatiji je upravo po serijalu kriminalističkih romana za mlade o Flaviji de Luce, od kojih je za „Slast na dnu pite“ dobio nagradu Dagger Udruženja pisaca kriminalističkih romana, prvu nagradu Udruženja pisaca Saskatchewana za dječju književnost, nagradu Dilys Award, nagradu Agatha te nagrade Macavity i Barry za najbolji prvi roman.
Brojnost književnih nagrada koje su otposlane u smjeru autora, zaslužuju da nešto kažemo i o glavnoj junakinji. Naime, Flavia de Luce, kao najmlađa od triju kćeri osiromašenog plemića, jedanaestogodišnja je djevojčica koja vrlo rano u životu našla svoju životnu strast, a to je kemija. Istu je naslijedila od neobičnog ujaka Tarquina de Lucea, čiji je laboratorij preuzela. Njezine sestre Ofelia (Feely) i Dafna (Daffy), obje imaju svoje strasti – Feely svoj izgled, a Daffy svoje knjige, a osim toga, imaju i zajedničku strast koja se sastoji u šikaniranju svoje najmlađe sestre, zbog čega je Flavia prilično često prepuštena sama sebi, ali i prilično samostalna u otkrivanju zločina koji se na ovaj ili onaj način dogode u njezinoj neposrednoj okolini.
Na početku ovog romana, zatječemo Flaviju kako dopušta da joj jedna postarija Ciganka iz kristalne kugle gata o budućnosti, pri čemu se dogodi jedan izrazito nesretan slučaj, koji, časna riječ, nema nikakve veze s Flavijom, pa se Cigankin šator zapali. Flavia, ne zbog grižnje savjesti, Ciganku odlučuje smjestiti u dijelu svog obiteljskog imanja Buckshaw, a nakon što starica u noći bude napadnuta, i nakon što se u drugim dijelovima imanja također vrlo brzo dogode i drugi zločini, Flavia se baca na otkrivanje što je posrijedi i tko stoji iza gnusnih napada na njezinom vlastitom kućnom pragu.
Ono što je simpatično oko Flavije de Luce jest što čitatelja definitivno ne ostavlja u iluziji da se radi o briljantnoj, naprosto savršenoj mladoj dami – Flavia ni malo ne mari za svoje haljine, priprema obroke na Bunsenovom plameniku, juri na svom povremeno blatnom damskom biciklu koji je nazvala Gladys i s kojim često razgovara u nedostatku drugih sugovornika, često laže starijima, šverca zabranjene predmete iza svojih leđa i zna biti prilično neposlušna, čak je sklona zanemariti i neke posve izravne zabrane odraslih.
Ipak, u pozadini priče je činjenica da Flavia, koju njezin otac sustavno ignorira, a sestre se zločesto iskaljuju na njoj, neprestano traži uspomenu na majku Harriet koja je stradala u planinarskoj nesreći. Zbog toga, uvijek se nekako rastužim zbog ove pametne, ali ne osobito ljupke djevojčice, i zbog toga čitatelj može suosjećati s njom i voljeti njezine pustolovine i nevolje u koje upada iz romana u roman.
Preporuka – djeci, kao i odraslima kojima se svidio krimi-serijal Alexandera McCall-Smitha o Prvoj damskoj detektivskoj agenciji.
Post je objavljen 04.07.2014. u 09:33 sati.