Nikad duže vrijeme!
Beskonačno opraštanje,
iz dana u dan,
bez kraja,
zaboravljenog početka,
bez suze k'o spomen
na sve prošle
i one buduće
rastanke zauvijek;
istekle su dok smo trajali,
jer smo znali umirati na rate.
U vlastitom moru tišine...
Koliko treba
za mir noći,
spokoj sna,
osmjeh jutra,
da počmem odbrojavati
sate,
dane,
godine...?
Glas tvoj
od melodije harfe
odavno već
zvuči kao blues...
Dok ja ti i dalje
k'o slučajnom prolazniku
pripremam postelju od valova,
ti "svoj si čovjek"
u tom grobu tišine...
"Sve će se ovo jednom jučer zvati." - reče horizont pogledu.
ŽIVOT JE MORE (Đ. Balašević)