Imala sam taj jedan blog, tada
crn kao ponoć, a zapravo rasvijetljen i razigran poput Las Vegasa
energijom su ga napajali uglavnom nebitni postovi
i - najbitniji od svega - komentari
pun smajlića je bio, prokletinja
šaren i vječito u pokretu
ciganskoj čergi najviše nalik
putovalo se, puno
pjevalo i plesalo još i više
fotografiralo, glupiralo
razmjenjivalo padobrane i poljupce
recepte za preživljavanje kao i one za višnjevaču s rakijom ili rumom
često se dim raspaljenog roštilja dizao do zvijezda
i pune Lune, zavodljive i zavadljive
(ne, nismo bili svađa i čerupanja lišeni ni tad
no nekako bi se sve riješilo i na valcer, tango ili dance osamdesetih okrenulo)
bili smo Ekipica, s velikim E
(jedan od nas napravio nam je chat
tek tada nije bilo spavanja, od jutra do sutra
kuhali smo zajedno kasne gulaše, dodavajući puno previše crnog vina u njih i u prateće im bambuse
i rane kavice budilice zajedno smo kuhali, jer i na posao je valjalo ići)
daleko od avatara, bili smo jedni drugima ponajprije ljudi
od krvi i mesa i osjećaja i potreba
radili ponoćne premijere i koncerte za tamburaše & prvi alt
kojima ujutro, osim u šašavim, za ostatak svijeta potpuno nerazumljivim komentarima, nije bilo ni traga ni glasa
i ljubavi je bilo, kako onih besmrtnih, realnosti sasvim nedohvatnih
tako i smrtnih, stvarnim životom zaživljenih
prijateljstava do groba, kakva je samo možda Balašević u onoj jednoj pjesmi uspio opjevati
(to sam tek kasnije uistinu spoznala)
vrtio se taj moj karusel do jedne točke
(iz ove je udaljenosti točno vidim, ali dok se crtala nisam, zaista nisam opazila nikakve neobičnosti u tkanju)
linija života skrenula je niz moj dlan i nastavila kliziti, nezaustavljivo
u svega par mjeseci ostala sam bez troje najdražih i najbližih ljudi, s kojima sam isti krov dijelila
dvoje sam dugo, grčevito nastojala održati na životu
nepokretne
polusvijesne
hraneći ih žličicom i mijenjajući im pelene kao što su oni meni mijenjali tada, kad sam im kćerkom jedinicom postala
moji prsti, urinom, fekalijama i antisepticima nagriženi, nisu više imali snage letjeti tipkovnicom
moj duh više nije mogao ostati na onom rascvjetanom, raspjevanom mjestu
napustila sam ga, zauvijek.
Bdjela sam nad životima i gledala jebenoj smrti ravno u oči
zahtijevala ne moja, nego njihova prava pred ravnodušnim, neljudskim institucijama
smijala se kroz suze s medicinskim sestrama, od kojih mi je jedna i sestra po duši ostala, bez zadrške
urlajući i lupajući šakom o stol nedodirljivih liječničkih veličina tražila sam ne živote, nego makar samo kap-dvije izmičućih života
ništa nije pomoglo, naravno
čempresi i vijenci - dva puta u nešto više od mjesec dana - potpuno su zakrilili moje nekad vedro nebo.
Onaj koji mi je obećao sebe dok nas smrt ne rastavi, u međuvremenu se skroz bezbrižno sastavio sa svojom novom/starom ljubavi
(jer ja sam tamo negdje mijenjala podbradnike i pelene, pobogu, nije on takvu suprugu uz sebe, najvažnijeg na svijetu, zamislio)
otišao je i pokušao mi usput odnijeti i taj roditeljski krov s glave
nije uspio, po cijenu mog zdravlja, nije uspio
nikad ne bih mogla zapaliti svijeće na onim grobovima, da sam mu dopustila da sruši nešto što su moji gradili čitavog života
ostala sam sama na svijetu
napokon, slomila sam se
ne na komadiće, na subatomske čestice sam se raspala
na podu ostala rasuta, tri duge godine
nesvjesna života koji je pored mene jurio, tri duge godine
očima od pustih suza obnevidjelim
gorko, jecajući, ravno iz raspukle duše plakala, tri najduže godine
ipak
nisam mogla ne osjetiti dodir krila anđela
mojih vrlo konkretnih anđela čuvara, među kojima se našlo i dvoje blogera
on, koji je svakog vikenda sjedao u bus, noseći meni, stotinama kilometara udaljenoj, najveći mogući rupčić za brisanje suza
i ona, hraneći me malo kod mene na kopnu, malo kod nje na otoku svojim nadaleko čuvenim čokoladnim kukizzzima
(a zapravo čistom ljubavlju duše koja je istu kalvariju prošla)
Imala sam taj jedan blog, jednom
ne idite tamo, sva su svjetla ionako pogašena i nikog više na tom mjestu nema
nekad, moje je ime bilo raspon svih veličina, od minimalne do maksimalne
i nijedna mi više nije odgovarala, morala sam ga odbaciti
prirodno, kao leptir kukuljicu
danas, moje je ime službeno poziv u pomoć, zamišljeno davne dveidesete, kada mi je pomoć bila nasušno potrebna
a zapravo, za vas i za sebe ja sam may
kao maj, najljepši proljetni mjesec
nanovo rođena oda crvenim ružama i mirisu jasmina i jorgovana
koju sunce piše po nebeskoplavom crtovlju
ja sam may
i drago mi je što sam vas upoznala ;)
(vrijeme je da ponovo zapjevam; nisam vjernica, ali mislim da je ovo najbolji izbor, za početak;
moj nekadašnji zbor u zagrebačkoj katedrali, amaterskom ali dobronamjernom blogerskom rukom & fotićem sniman;
zato - nemojte ča zamerit, ako i nije baš savršeno)
Post je objavljen 02.07.2014. u 08:18 sati.