Marketing
Rim - dio I.
Nadam se da ste na godišnjem odmoru - bilo od posla ili traženja posla pa da možete zaroniti malo u Rim. Post je duži, nisam se mogla ne osvrnuti na neke povijesne i mitološke pričice, a ponegdje i na pravni osvrt jer mi je rimsko pravo uvijek bilo zanimljivo. S druge strane nisam pisala ni o čemu što i meni samoj nije zanimljivo.
Taman negdje poslije ručka, zavalite se na kauč, spustite škure na prozorima i bacite se na Rim :-)
Razmišljala sam malo odakle početi. Da li od četvrti u koju smo bili smješteni – EUR Roma ili od prvog dana razgledavanja.
I nekako mi se čini da je s EUR Romom bolje završiti.
Prvi dan razgledavanja Rima bio je ujedno i 1. svibnja, dakle i kod Talijana neradni dan pa nismo mogli razgledati iznutra mnoge građevine i muzeje koji su nam bili u planu (Colosseo, Pantheon itd)
Nakon doručka, krenuli smo prema katakombama. Fotografirala sam iz busa četvrt, a onda i rimske bedeme pokraj kojih smo prošli.
maaali dio rimskih bedema
I danas su impresivni, kažem danas jer danas stvarno po svijetu ima ogromnih građevina, od zgrada, hotela, mostova. Mogu zamisliti kako su se posebno velikima činili u vrijeme Rimskog carstva.
U Rimu ima nekoliko katakombi, a mi smo posjetili Catacombe San Callisto.
Put prema njima vodi pokraj male crkvice (Chiesa del „Quo vadis“) koja je ime dobila po kultnom pitanju. Naime kad je Sveti Petar bježao iz Rima zbog progonstva Kršćana, na ulici Via Appia susreo je Isusa i postavio mu poznato pitanje: Quo vadis, Domine? (Gdje ideš, Gospodine?), a Isus mu je odgovorio: Eo Romam iterum crucifigi. (Idem u Rim da me ponovno razapnu.)
crkva "Quo vadis" - na žalost slikana iz busa pa je fotografija lošije kvalitete, no htjela sma staviti baš svoju sliku :-)
Danas kad vas netko pita Quo vadis, dobro razmislite ... asocira na upozorenje da ste možda krenuli „krivim putem“.
Katakombe su nastale polovicom II. stoljeća, a gradili su ih kršćani kojima je vjera bila zabranjena pa su se skrivali u njima da bi propovijedali svoju vjeru i sahranjivali mrtve. I za molitve su se sastajali u grobnicama jer je u to vrijema svaki građanin na groblju bio siguran – prema rimskom zakonu, grobna mjesta bila su sveta. Kada je za vrijeme cara Konstantina prestao progon kršćana, katakombe su postale objekt posjećivanja mnogih hodočasnika. U 8. stoljeću prestale su se uporabljivati pa su sve do 16. stoljeća pale u zaborav.
Do Katakombi San Callisto dolazi se Viom Appiom, a prije samog ulaska, osim spomenute crkvice, uz cestu je dugi niz drvoreda.
Riječ je o jednima od najvećih i najvažnijih katakombi u Rimu. Zauzimaju površinu od 90 hektara, a idu i do 20 metara ispod zemlje – raspoređene mrežom galerija na četri razine.
Imali smo vodiča – stručnjaka za katakombe koji nam je održao kratko uvodno predavanje na hrvatskom jeziku.
U tim je katakombama pokopano mnogo kršćana, deseci mučenika te 16 papa i visokih crkvenih dostojanstvenika. Među najpoznatijim mučenicima jest Sveta Cecilija o kojoj ću malo kasnije.
Ime su dobile po đakonu Kalistu kojeg je imenovao papa Zephyrinus kao upravitelja groblja početkom trećeg stoljeća pa su katakombe San Callisto postale službeno groblje Crkve u Rimu.
Prije ulaza u katakombe voditelj nam je pokazao i podsjetio nas na neke od ranih starokršćanskih simbola (tzv kriptojezik – znakovlje razumljivo samo poklonicima nove vjere), a koji su obično krasili grobove ili zidove i koji su prerasli vremenom u kršćansku ikonografiju.
Križ je osnovni simbol vjere, motiv pastira s ovcom na ramenu je simbolom 'dobrog pastira', riba (na grčkom: ™§ýĄŁ što je skraćenica za Iesus Hristos Theou Yhios Soter – Isus Krist Sin Božji Spasitelj) simbol je Isusa Krista, sidro je simbol spasa, palma - mučeništva, golubica - Duha Svetoga, krug predstavlja nebo, jelen koji pije iz kantara (zdenca krstionice) je simbol žudnje za krštenjem, a Kristov monogram je XP.
ulaz u katakombe - meni su bili fora cvjetići izrasli na mini kroviću
unutrašnji ulaz u katakombe
i kako to otprilike izgleda unutra
Inače, preporučava se da ljudi koji imaju problem s klaustrofobijom ne idu unutra. Što se samog zraka unutra tiče – skoz je ok. Nema neugodnih mirisa i dosta su prozračne, nisam ni primijetila da je prevlažno (iako naravno da se malo vlage mora osjetiti). Pri dnu stuba, hodnici se račvaju u raznim pravcima. Vodič nam je napomenuo da se držimo grupe da se ne izgubimo. I stvarno, na momente sam imala osjećaj da sam u labirintu. Hodnici su dosta dugi, ali i jako uski – pročitala sam da su široki tek toliko da se dva pogrebnika, koja nose mrtvačka nosila, mogu mimoići. Zidovi koji prate hodnike puni su šupljina u koje su se smještali ostaci tijela i zazidavali ciglama ili kamenjem. Postoje i kripte te niše koje su se zatvarale kamenim pločama te niše sa sarkofazima.
S obzirom na to da je u jednom dijelu ovih katakombi bilo pokopano šesnaestak papa i visokih crkvenih dužnosnika, zovu ih još i „Malim Vatikanom“.
Ipak, najzanimljivija figura svakako je Sveta Cecilija, zaštitnica crkvene glazbe:
Prema legendi, Cecilija je bila djevojka iz bogate plemenitaške rimske obitelji. Iako su joj roditelji štovali rimske bogove, Cecilija je rano upoznala kršćanstvo i to u doba kada je ono bilo zabranjeno. Živjela je svoju vjeru u potpunosti – dušom i tijelom te se zavjetovala Bogu na djevičanstvo. Međutim, kada su njezini roditelji dogovorili brak između nje i Valerijana (koji nije bio kršćanin), odlučila je udati se za njega. Neposredno nakon vjenčanja Cecilija je odlučno objasnila Valerijanu svoj zavjet i povjerila mu čudnovatu činjenicu – da je uz nju uvijek stajao anđeo koji je bio poslan da izvršava zadaću čuvanja njezinog djevičanstva. Valerijan se nije naljutio, već ga je zanimalo sve što mu je Cecilija ispričala te se i sam upustio u proučavanje, a onda i prakticiranje kršćanstva (obratio se i krstio).
Tadašnje vlasti saznale su da Valerijan sudjeluje u pokapanju mučenika u katakombama te su ga zajedno s njegovim bratom uhitili i pogubili, a nedugo nakon toga, uhitili su i Ceciliju. Pokušavali su je nagovoriti da promijeni ponašanje i uvjerenja, a kako je bila iz ugledne obitelji molili su je da barem svoju vjeru zataji, no ona na to nije pristala te je osuđena na smrt odrubljivanjem glave.
Naime, odrubljivanje glave bila je časna smrt rezervirana samo za prave Rimljane.
Legenda kaže da se unatoč udarcima krvnika njezina glava nije dala odvojiti od tijela te je na skulpturi koja je isklesana po uzoru na njezine posmrtne ostatke (Mučeništvo Svete Cecilije) na vratu vidljiva crta gdje je glava bila odrubljena.
Cecilijino je tijelo u Kalistovim katakombama počivalo do 821. godine kada ga je papa Paskal I. premjestio u crkvu Svete Cecilije u rimskoj četvrti Trastevere, a na mjestu gdje je bila pokopana stoji prelijepa gore spomenuta skulptura.
Moram to napomenuti – na ulazu ima predivna suvenirnica gdje sam kupila dosta suvenirčića. Pošpotali su me suputnici iz busa, a i voditeljica da nisam tu trebala kupovati ništa jer da ima po štandovima u Rimu puno jeftnijih stvarčica, no nakon što sam se vratila u Zagreb i pregledala sve što sam kupila – žao mi je da u toj suvenirnici (unatoč mrvicu većim cijenama, ali zapravo i dalje skroz normalnim) nisam kupila još više toga. Predivne krunice od ružina i jasminova drva u lijepim kutijicama, posebna izrada perlica za krunice, kalendarići, privjesci, medaljoni... sve jako lijepo. A prodavač mi je dao i poklončić :-)
Doduše bilo mi je to jasno i u Rimu nakon konačnog pregleda shoppingiranog :-) To ću u posebnom dijelu posta dobro iskomentirati.
Idemo dalje .. nakon katakombi krenuli smo u centar Rima.
volim otvorene stanice metroa kao što je stanica Piramide
Piramida - ne, nije riječ o egipatskoj - makar, kakvi su Rimljani megalomani bili, vjerujem da bi, da su ikako mogli - dovukljali i prave piramide iz Egipta pa postavili kraj Koloseuma :-)
Vozači su nas dovezli do metroa (stanica Piramide – četvrt ime dobila po piramidi) pa smo se iskrcali na stanici Colosseo tako da pogađate koju smo znamenitost prvu obišli.
Veličina Koloseuma (Colosseo, originalno znan kao Amphitheatrum Flavium, a ime Koloseum dobio je u Srednjem vijeku), njegova monumentalnost i impozantnost jednostavno oduzima dah. Stoji on tamo skoro 2000 godine. Kraj njega, čovjek se stvarno osjeća mal. Ipak, cijelo to vrijeme sam se čudila kako su ga takvog uspjeli izgraditi, a da i dan danas ponosno stoji i ne da se. Znam da je iskorišteno valjda milijun, ako ne i više robova koji su svakodnevno tkali krv, znoj i suze i živote u njegove zidove, a koji će zauvijek ostati nepoznati imenom i prezimenom.
Kao da nikad nisu ni postojali.
Kao i velika većina stanovništva zapravo, samo što su ovo bili robovi (prema rimskom pravu, robovi su bili izjednačeni sa stvarima, nisu smatrani fizičkim osobama pa shodno tome nisu imali nikakva prava) koji su dali živote za mnogo građevima kojima se danas divimo.
Ipak, zanima me kako su to tehnički izveli, u ono doba, bez gotovo svih pomagala koje imamo danas – arhitektonski plan, plan građenja, matematički izračuni – totalni respect!
Imam feeling da se danas ide graditi Koloseum, da bi bilo mnogo problema i da bi „stalno bilo nešto“. I pitanje je bi li opstao bar 2000 godina :-)
Iznenađuje i činjenica da je Koloseum izgrađen za samo cca osam godina (iako je završna izgradnja trajala još par godina). Počeo ga je graditi car Vespazijan 72., a njegov sin Titus 80. godine povodom svoje auguracije, održao je igre otvaranja koje su trajale 100 dana.
Poznato je da je služio za održavanje raznih spektakla, a najpoznatije su bile borbe gladijatora. Priča o gladijatorima je poprilično duga, a seže još iz doba Etrušćana. Ono što je na samim počecima predstavljalo ljudska žrtvovanja bogovima brzo je preraslo u borbe ratnih zarobljenika, robova, osuđenika na smrt, ali i građana koji su bili željni slave i toga da budu poznati. Uvod u borbe gladijatora bile su cirkuske točke sa životinjama (lavovi, zebre, slonovi..) koje su dovozili iz Afrike i Bliskog Istoka. Slijedila je borba gladijatora do smrti. Teško ranjeni gladijator predavao je svoju sudbinu u ruke svjetine. Palac gore prisutnog cara značio je da ostaje na životu, a palac dolje – smrt u kojem slučaju je drugi gladijator postao odmah herojem. Da bi car dao „palac gore“, svjetina je to trebala izraziti mašući rupčićima po zraku i uzvicima koji su značili sveopće oduševljenje borbom gladijatora. Suprotno od toga – smrt. To sam pročitala u knjižici kupljenoj u Rimu, ali nekako mislim da je car mogao nabaciti palac kako god je htio, neovisno o želji svjetine.
Da su bili svjesni od samog početka svoje sudbine govori i uobičajeni pozdrav gladijatora carevima:
"Ave, Caezar/imperator, morituri te salutant" – Pozdravljaju te oni koji će umrijeti.
Koloseum je zaprimao više od 50 000 gledatelja (toliko je bilo sjedećih mjesta), a zanimljivo je da je trebalo SAMO nekoliko minuta da svi gledatelji uđu i sjednu na svoje mjesto. Imali su kamene pločice kao ulaznice numerirane s brojem reda i odjeljka - znalo se gdje tko sjedi, mjesta su bila strogo ograničena prema statusu gledatelja. Najbolja mjesta pripadala su caru i Vestalkama, zatim senatorima, koji su sjedili u prvim redovima i tako dalje prema vrhu, gdje je bio običan puk.
Arhitentoski je također imao jako zanimljiva rješenja. Elipsasti tlocrt, kojeg opasuje zidni plašt kojeg krase otvori arkada raspoređene na tri kata i kroz koje su hodnici dobivali svjetlost i zrak, a bile su ukrašene skulpturama. Stupovi su na prvom katu dorski, na drugom jonski, a na trećem korinstki, a imali su čak i pokretni krov od platna koji nije prekrivao cijeli Koloseum, već sjedeća mjesta te je tako štitio gledatelje od jakog sunca, donekle kiše, ali mu je glavni zadatak bio da služi kao ventilacija – provjetravanje i poboljšavanje cirkulacije zraka jer je zbog načina gradnje (mnogobrojne arkade na zidovima) stvarao blagi povjetarac.
Inače, o fascinantnosti građevine govori i činjenica da je donji dio Koloseuma bio tako građen da se mogao ispuniti vodom te su se u istome odvijale i pomorske bitke galijama.
Ove rupe koje se jako dobro vide na njegovom zidu odnosno arkadama nisu od gelera granata (iako su mene odmah podsjetile na granatirane kuće u Zadru za vrijeme rata). Naime, Koloseum je bio raskošno ukrašen ne samo raznim skulpturama koje sam spomenula, već je bio s vanjske strane obložen i mramorom. U te su rupe bile umetnute željezne i olovne kuke odnosno prsteni na koje su se umetale mramorne ploče. Tog mramora više nema jer se kao i sav ostali raspoloživi materijal, nakon što je Koloseum izgubio svoju svrhu, počeo uzimati za izgradnju hramova, ali uzimali su ga i Rimljani za izgradnju vlastitih domova. Od Koloseuma ne bi ostalo valjda ništa, pa ni goli zidovi da ga u 16. stoljeću nije pod zaštitu stavio papa Benedikt XIV.
Panem et circenses, kruha i igara, dragi moji. Bilo je to tako za vrijeme vladavine Rimljana, a nije puno drukčije ni danas. Samo se danas ni kruh ne dijeli besplatno.
Što reći nego - O tempora, o mores!
Ova kamena cesta što vidite na fotografiji, nalazi se oko Koloseuma, a kamenja za nju su dovukljali pripadnici Rimske legije.
Kamenja su namjerno postavljena na način da čine neravnan put – zbog kiše i blata te otjecanja vode.
Basilica di San Pietro in Vincoli
Basilica di San Pietro in Vincoli - Bazilika Svetog Petra u okovima, smještena je kraj Inžinjerskog fakulteta (Facoltŕ di Ingegneria) osnovanog 1817. godine unutar kojeg postoje razni odsjeci studija.
Facoltŕ di ingegneria civile e industriale
Inžinjeri svake vele, rekla bi moja pokojna baba.
Riječ je o manjoj bazilici poznatoj po tome što se u njoj nalazi relikvija – okovi Svetog Petra te grob pape Julija II kojeg krasi Michelangelovo remek- djelo –Mojsije.
Ima li štogod što je Michelangelo napravio, a da nije bilo remek-djelo?
Inače, voditeljica nam je rekla da je Michelangelo dobro zarađivao, ali da je bio jako škrt te da je uglavnom živio samo na kruhu i vodi. Hm.. odmah mi je palo na pamet kako je tu škrtost u privatnom životu kompenzirao bogatim detaljima na svojim slikama, skulpturama, dizajnu i arhitekturi.
Bazilika je ime dobila upravo po poznatim lancima kojima je bio okovan Sveti Petar, a bila je poznata i pod nazivom Basilica Eudoxiana - prema svojoj osnivateljici, carici Eudoxiji. Legenda kaže da je Eudoxijina majka predmetne lance dobila na dar od jeruzalemskog biskupa te ih je dala svojoj kćerki. Kad je Eudoxija lance predala papi Leu I.-om, on ih je usporedio s lancima kojima je Sveti Petar bio okovan u Rimu – i tada su se lanci sami od sebe spojili u jedinstvenu cjelinu.
Relikvijar – ukrašena kutija staklenih stijenki s okovima Sv. Petra koji se smatraju relikvijom smješten je ispod glavnog oltara s baldahinom u bazilici:
U bazilici se nalazi i maulozej pape Julija II.
Zanimljivo je da je papa Julije II. povjerio Michelangelu izgradnju njegove grobnice i dogovorio da će ovaj izraditi 47 statua koji bi je krasili, no na kraju pretpostavljam, Michelangelu vlastiti perfekcionizam nije dopustio da napravi više od jednog – kojeg je klesao godinama tako da je mramorni kip Mojsija postao glavna faca, središte grobnice. Nakon što ga je napokon dovršio, ni sam Michelangelo nije mogao vjerovati kako ga je vjerodostojno i savršeno isklesao, bez iti jedne mane, kao da je kip živ pa je uzeo čekić u ruke i lupio Mojsija po koljenu uz riječi – Mojsije, zašto ne govoriš !?!
Poznati slikar, Michelangelov suvremenik i prijatelj, Giorgio Vasari, vidjevši Mojsija rekao je da je toliko savršen, da se čini kao da je nacrtan, a ne isklesan.
Inače, ako obratite pažnju na Mojsijevu glavu, vidjet ćete da ima rogove.
Naime, to je rezultat krivog prijevoda s hebrejskog jezika riječi aureola čije se značenje moglo odnositi na – izrastanje rogova i zračenje svjetla. Sveci su na slikama imali iznad glave zrake što je simboliziralo njihovu povezanost sa Svevišnjim, no Mojsije je umjesto zraka dobio rogove :-)
Još detalja iz mini bazilike:
I par slika dok smo išli prema Forumu:
balkoni s điranima u pitarima - kakve sam i ja nekad imala.. s rozim i crvenim cvjetićima.. a na prozorima se zrače imbotide (popluni).. na moment, kao da sam doma, ne u Rimu :-)
Ako vam treba predah u kafiću/restoranu ili uzeti usput malo voća pa ga oprati na nekoj od gradskih špini :-) Voda u Rimu je dobra i može se slobodno piti.
Forum Romanum je bio centar grada i tamo su se nalazile sve važnije političke, ekonomske, vjerske i društvene zgrade.
Doduše, bilo je tamo i birtija, restorana, dućana.. Preko puta Foruma, nalazi se veeeelika Vespazijanova tržnica, no s te strane ceste nismo išli i na žalost nije mi bilo zgodno ni fotografirati. Nije se moglo šetati njime 1. svibnja pa sam ga fotografirala dok smo išli prema Kapitoliju.
Na Forumu su se odvijale i neke važne ceremonije. Primjerice , Rimljani su duhovnu zrelost povezivali sa spolnom zrelošću pa su „odraslost“ definirali tako da se djevojčica smatrala odraslom s navršenih 12 godina života, dok su dječaci postajali odraslima s navršenih 15-16 godina (kasnije se radi potreba prometa ta granica spustila na 14 godina). Kad je djevojčica postajala ženom – ne znam je li se posebno obilježavalo, ali kad je dječak postajao službeno muškarcem, to se obilježavalo na Forumu i to tako da je u svečanom obredu umjesto dječje odjeće, oblačio muževnu togu (lat.toga virilis).
Što da kažem, stvarno smo oduvijek bile i ostale zrelije :-) I bar tri – četri koraka odnosno (svjetlosne) godine ispred muškaraca. Ako ne i više :-) Al zavraga nam to! Njima se oblačila toga, a nama ...?
Uh, da – da ne zaboravim.. blago li nam je, djevojčica s navršenih 12 i dječak s navršenih 14 mogli su se vjenčavati. To je bila ta donja granica. Nešto ko u Igrama prijestolja.. zezam se ja malo, ali na žalost, tako je u to vrijeme bilo. Posvuda, ne samo u Rimu.
Specifičnost rimskog drušva, ali i rimskog obiteljskog prava centrira se oko pojma za koji ste gotovo svi čuli – pater familias. Pokušat ću kratko objasniti što to zapravo znači, a podsjetila sam se malo knjigom iz rimskog prava – kao što sam već nebrojeno puta spomenula - jednog od najdražih mi predmeta na faksu. Pater familias (kućni starješina, otac obitelji) nad osobama u svojoj obitelji i cjelokupnom obiteljskom imovinom imao je doživotnu, a u ranije doba čak i neograničenu vlast – očinku vlast (patria potestas). S vremenom se položaj podređenih osoba poboljšavao, ali u samim počecima, pater familias imao je samo ovlaštenja i prava, a ne i dužnosti. Patria potestas davala je obiteljskom starješini pravo da odlučuje o životu i smrti (doduše uz kućno vijeće), pravo da proda ili preda u ropstvo svoju djecu. Imao je i pravo priznanja djeteta – tek rođeno dijete mu se donijelo pred noge te je on odlučivao hoće li dijete priznati (uzevši ga u ruke) ili ne (ostavivši ga na kućnom pragu). Uglavnom, došlo mi se smijati kad sam pročitala rečenicu o zakonitoj djeci – onoj rođenoj za vrijeme trajanja braka. Kao, za majku je lako – mater semper in iure certa est – moj slobodan doslovan prijevod koji me zabavlja: majka je uvijek sigurna... a zapravo znači – majku je uvijek lako ustanoviti.
Otac je morao imati tu "dramu" na kućnom pragu, da susjedstvo bolje gleda. Priznati ili ne priznati, pitanje je sad. Iako su pravu dramu zapravo proživljavale majke.
I još nešto, fizičkom osobom kao subjektom prava postajalo se rođenjem, a tražilo se da budu ispunjeni slijedeći uvjeti: da dijete bude potpuno odvojeno od majčine utrobe (rezanjem pupčane vrpce), da bude rođeno živo, porod je morao biti perfektan što znači da je trudnoća trebala trajati barem 6 mjeseci jer se inače smatralo da je došlo do pobačaja (prva asocijacija na PERFEKTAN POROD bila mi je - hm.. sigurno se odnosi na rađanje u predivnoj prostoriji s pomagačicama koje rashlađuju gospođu palmama, prskaju je lagano vodom, drže za ruke, masiraju joj tjeme, a ona ne osjeća nikakvu veliku bol - nego samo u jednom trenutku bez bolova i muke - rodi :-) kako da ne ) i... novorođenče je moralo imati ljudski oblik jer nakazu nisu smatrali ljudskim bićem.
Uglavnom – žao mi je da nisam forumom napravila koji đir. Volim te ostatke ostataka, kad već nema divnih hramova – i stupovi te ostaci zidova dobro dođu. Mislim, ja sam odmalena bila fascinirana Forumom u Zadru, a gdje neću rimskim Forumom :-)
Vučica s Romulom i Remom koje je spasila i othranila.
Vjerojatno je svima dobro poznata legenda o tome kako je osnovan Rim, odnosno priča o Romulu i Remu. Njih dvoje su bili braća blizanci koje je majka Rea Silvia, nakon što je njezin ujak ubio sve muške nasljednike, a nju potjerao u Vestalke, svoju djecu nakon poroda stavila u košaru i pustila niz rijeku Tiber. Dječake je pronašla vučica (lat. lupa) koja ih je spasila i hranila svojim mlijekom, a kasnije ih je pronašao pastir koji ih je odgajao. Nakon što su saznali za svoje podrijetlo, ubili su ujaka i odlučili preuzeti vlast i osnovati novi grad. Romulus je htio izgraditi novi grad na Palatinu, a Rem na Aventinu (da ne govorim sad još o sedam brežuljaka :-) Posvađali su se - Rem je izvukao deblji kraj. Brat je ubio brata. Romul je svoj novi grad imenovao po sebi – Roma.
Vestalke, Vestalke... pričajući o povijesti Rima, često se spominju gospođe Vestalke.
Riječ je o svećenicama djevicama čiji je glavni zadatak bio vezan uz kult vatre – morale su cijelo vrijeme održavati upaljenim plamen vatre posvećen božici Vesti po kojoj su i dobile ime, a koji je simbolizirao vječni život. Vesta je bila božica vatre i zaštitnica ognjišta, doma te obitelji. Vestalke su bile počasne građanke grada Rima i uživale su mnogobrojne povlastice i prava, a živjele su u Vestalskom hramu na Palatinu. Nije ih bilo mnogo, istovremeno ih se u hramu nalazilo od tri do šest, maksimalno sedam. Bile su birane među djevojčicama od 6 do 10 godina iz patricijskih obitelji, iznimno iz plebejskih (ukoliko nije bilo patricijskih obitelji voljnih dati svoju kćer u red Vestalki - što vjerujem da nikad nije bio slučaj.) Pristupanjem u red Vestalki, zavjetovale su se na djevičanstvo jer je i sama božica Vesta bila djevica.
S obzirom na to, njihova dva glavna grijeha mogla su biti 1. da im se ugasi vatra i 2. stupanje u seksualne odnose.
Ukoliko bi se ugasila vatra, to se smatralo ozbiljnim propustom jer je značilo da je božica vatre povukla svoju zaštitu nad gradom i kažnjavalo se bičevanjem.
Ukoliko bi stupile u intimne odnose, to smatralo incestom. To stoga jer nakon što bi postale Vestalkama, one više nisu bile poput ostalih Rimljana, podvrgnute vlasti patera familiasa, već su postajale kćerima države. Stoga, seksualni odnos s građaninom Rima smatrao se incestom i znakom izdaje, a kažnjavalo se smrću. I to kakvom smrću... bile su zakapane žive. I to u lijesu, odjevene u odjeću za sprovode. Za “poputinu” u smrt dobile bi u lijesu i malo hrane (kruha, mlijeka, meda). Čemu ta neobična okrijepa, stvarno ne znam. Ako znate, prosvijetlite me jer me jako zanima :-)
Uglavnom, nisu morale biti Vestalkama cijeli život, već samo prvih 30 godina. Prvih nekoliko godina bi bile novakinje, zatim bi se do negdje 20. godine svog života bavile bogoslužjem, a onda bi do 30. godine svog života podučavale mlade novakinje. Nakon toga su mogle otići iz službe te se udati i prekinuti celibat. Hm... zanimljivo je i to da su one, iako su bile žene, imale mnoga civilna prava koja nisu imale druge žene – mogle su glasati, mogle su napisati oporuku, mogle su svjedočiti bez prisezanja jer su bile simbol časnosti i neiskvarenosti, nepotkupljivosti. Bile su toliko moćne da su mogle osloboditi osuđenike i robove – dodirom ruke. Kad bi osuđenik na smrt na putu do stratišta sreo Vestalku, bio je pošteđen smrtne kazne.
Piazza del Campidoglio nalazi se kako joj i samo ime kaže na jednom od najslavnijih i najviših od sedam brežuljaka (joj kako me stalno vuče da napišem sedam patuljaka :-) – Kapitolu ili Kapitoliju (tal. Campidoglio – lat. Capitolinus).
Palazzo Senatorio
Na tom se trgu nalaze uglavnom srednjovjekovne palače (najpoznatija je Palazzo Senatorio), a najveći dio arhitekture i dizajna cijelog trga osmislio je Michelangelo. Očito, tih ga je godina bilo svugdje :-) I neka ga je bilo.
Osmislio je i zanimljivu grafičku igru bijelih geometrijskih oblika s dvanaesterokrakrakom zvijezdom u središtu sivog pločnika, ali i raspored te dizajn okolnih palača. Dizajnirajući trg, Michelangelo je preokrenuo klasičnu orijentaciju Kapitola na način da ga je okrenuo od rimskog foruma i usmjerio ga prema papinskom Rimu i bazilici Sv. Petra. Na središtu trga postavljen je, suprotno Michelangelovim željama - kip Marka Aurelija od pozlaćene bronce (original je izložen u obližnjem Palazzo dei Conservatori). Ta je skulptura jedina koja je preživjela antičko doba jer su u to vrijeme vjerovali da predstavlja cara Konstantina koji je priznao kršćanstvo kao vjeru.
Na jednom kraju Vie Nazionale stoji Monumento Nazionale a Vittorio Emanuele II - Nacionalni spomenik posvećen Viktoru Emanuelu II – prvom kralju ujedinjene Italije, znan i kao Altare della Patria - Oltar domovine:
Via Nazionale će me zauvijek podsjećati na jednu zanimljivu šetnju (točnije šprint uz opterećenje s 7-8 kila časopisa), a o kojoj ću pisati u drugom dijelu posta o Rimu.
Riječ je o ogromnom spomeniku izrađenom od bijelog mramora koji se nalazi između Piazze Venezije i Kapitolija čija je izgradnja započela 1885. godine, a dovršen je 1925. godine. U sklopu spomenika nalazi se Tomba del Milite Ignoto - grob neznanog vojnika iz I. svjetskog rata kojeg je 26. listopada 1921. između 11 tijela poginulih nepoznatih vojnika izabrala Maria Bargamas, žena koja je u ratu izgubila sina jedinca, a čije tijelo nije nikad pronađeno, a državni sprovod održan je 4. studenog 1921. kada je vojnikovo tijelo položeno u grob na Oltaru domovine.
Inače, Rimljani nisu oduševljeni ovim spomenikom i često im je predmet sprdnje. Zbog dizajna i arhitekture, Rimljani (što mi je skroz jasno nakon svega viđenog) razmaženi predivnim građevinama starima i preko 2000 godina, Oltar nazivaju torta nuziale (vjenčana torta) ili macchina per scrivere (pisaća mašina), a čak i zuppa inglese (engleska juha). Spočitavaju mu što je prepompozan, neelegantan, previše bijel i štošta drugo. Kako god, spomenik (u kojem se nalazi jedan od muzeja) privlači velik broj posjetitelja i turista.
Opet sam se toliko raspisala da ću morati završititi ovaj dio posta upravo kod „vjenčane torte“ – šteta da nije moja (trenutno bih svoju naručila u slastičarni Mak na konac, a Rimljani bi tom tortom i estetski i okusima bili prezadovoljni) :-)
U nastavku vas čekaju Piazza di Spagna, Piazza Navona, Via Condotti, obelisci, shopping, kurioziteti, više pričica, manje povijesnih detalja, a onda jedan post o Vatikanu (gdje ću dati sve od sebe da ne pretjeram) i onda jedan post o Orvietu.
Rekla sam D.-u da sam „ekstra isplativa“ – odvede me na jedno putovanje od 5 dana (obećano od prošle godine kao dar za položeni pravosudni) i onda ja o tome pišem i uživam još mjesecima i mjesecima poslije. Ja ne volim putovati „samo da putujem“, ne volim ići negdje i ne znati što sam vidjela, kad putujem - želim da me to totalno preuzme na momente, da bude moja oaza u svakodnevnom životu i da ponovno u nju s vremena na vrijeme, gledajući fotografije, čitajući svoje dnevničke zapise, mogu pobjeći. Volim osjećaj produhovljenosti nakon putovanja, pažljivo biram gdje ću ići :-) (Osim ako ne putujem negdje zbog prirode, čistog odmora i cjelodnevnog izležavanja uz poneku šetnju do nekog lokalnog restorana na ručak :-)
Čak i na ciljanim putovanjima u veće gradove ne volim opsesivno obilaženje svega i svačega „čisto da kažem da sam vidio“, bolje manje, ali bolje. I nikako ne samo znamenitosti... žao mi je da nisam obišla npr neku od pijaca u Rimu i da poslikam voće, povrće, sireve, sve što već imaju u ponudi. Žao mi je da nisam imala vremena pronaći neke dućančiće s njihovim pamučnim potkošuljama koje radi neka od manjih, lokalnih tvornica ili manufaktura, obrta. Ili dućančiće s ručno rađenim sapunima, nepoznate parfumerije s kolonjskim vodama :-) Da nisam više šetala nerazvikanim ulicama i imala vremena popiti više cappuccina i macchiata, otišla možda na neki koncert ili ušla u neku galeriju ili muzej te gradsku knjižnicu. Falio mi je još barem jedan dan – za sve što nisam vidjela i još dva dana za čisto dokoličarenje.
Slijedeći dio pisat ću na moru. Nadam se da ću si dati oduška pa pisati pomalo „limunadasto s medom“, slatko-kiselo, ali osvježavajuće i lagano. I što brže :-)
p.s. Tko se tek sad "uključio" pa je možda propustio:
Putopis - Bologna
Putopis - Pompeji
Post je objavljen 01.07.2014. u 10:09 sati.