Bilo nas je četvero u autu. Iz Splita trajektom do Ancone, pa onda u Imolu kraj Bologne, poslom. Mojim. Nekako se produžilo. Poslovni ručak. Ja nešto malo natucam talijanski, razgovor je više tekao na engleskom. Hoćemo-nećemo dogovor je na kraju bio da ćemo se još čuti telefonom. Svi više-manje nervozni. Na krovu auta skije. Krajnji cilj je Cortina d'Ampezzo.(ljubomorna sam na samu sebe, ali… takva vremena) Imali smo tamo na periferiji iznajmljenu kuću. Gore nas je već čekalo društvo. Spuštao se mrak. Nećemo moći odvoziti do kraja. Negdje ćemo odspavati. Osjećam se krivom. Odjednom se sjetim jedne prijateljice koja živi u Milanu. Nazovemo je iz kavane (Vrijeme Jugoslavije. Još ne postoje mobiteli.) Razveselila se. Nas je četvero kažem. –Sama sam. Ima mjesta. Dođite.
Imala sam adresu i telefon. Bila sam već nekoliko puta kod nje. Istina uvijek su me vozili. Inače se ne snalazim. Na sramotu kad je prvi put pao snijeg u Zagrebu toliko sam se izbezumila da sam morala uzeti taksi jer nisam znala gdje je faks. U mojoj glavi su često takvi skokovi u neko drugo vrijeme i mjesto. Zastanem u čudu kad me neki prizor izbezumi i zaboravim na sve oko sebe. Kad dođemo u Milano već ćemo se snaći, mislila sam.
Malo smo se raspoložili. Ali, tko pozna Milano… Najprije sam ulazak. Na nekoliko mjesta iz prstena oko Milana ulazak je u sam grad. -Stani na prvoj benzinskoj, kažem vozaču. Stane zadnji tren uz obavezno gunđanje. Pokušavam upitati prodavača, ali kao da mi je iz glave ishlapilo sve znanje talijanskog. Ne, ne govori engleski. Iz auta me gleda šest pari bijesnih pogleda.
Sjedam i kažem:- Idemo. Poslije sam pomislila kako mi nije palo na pamet da uzmem kartu Milana, ali kad vrag hoće… Na nekom drugom ili trećem ulasku s autoputa kažem: -Skreni ovdje. Pojma nemam zašto sam to rekla. Ulazimo tako u grad i moji suputnici me pitaju: Gdje sad. –Ne znam, kažem.- Pitaj nekoga, govori šofer i skoro me izgura iz auta. Jedan jedini prolaznik na kraju ulice već skoro zašao iza ugla. Mrak je. Neko gluho doba noć. Sve je već zatvoreno. Prolaznika nisam stigla. Vraćam se u autu.
-Gdje je ta ulica, pitaju me nervozno. –Pojma nemam, kažem. U glavi mi je darmar. –Iskrcajte me, kažem. Uzet ću svoje stvari i vraćam se kući. Vi idite gdje god hoćete. Svađali smo se na pasja kola.-Vozi ravno, odjednom kažem. Skreni desno. Još naprijed, sad još jednom desno i odjednom puf ravno na malu uličicu : Dell gnocchi ili tako nekako. Moja prijateljica maše s balkona.
Vjerujte mi pojma nisam imala gdje ćemo doći, ali uhvatio me takav bijes i tuga da je nešto u meni pokazivalo put za kojeg nisam imala pojma kuda vodi.
Post je objavljen 01.07.2014. u 09:04 sati.