Marketing
Povratak Radimira Čačića: o ideologijama, kumovima, populizmu i klasnoj borbi (1)
U današnjem "Jutarnjem listu", tjedni prilog "Magazin", objavljen je vrlo zanimljiv intervju s Radimirom Čačićem. Novinar je Viktor Vresnik.
Najavljen je na naslovnici "Magazina" kao njegov "prvi veliki svjetonazorski intervju"; u nadnaslovu se objavljuje "veliki povratak na političku scenu u raspadu", a naslov je "Hrvatska mora prestati biti talac stranaka". (On i osniva stranku, ali njegova je oštrica prvenstveno usmjerena protiv profesionalnih političara, protiv "politokracije").
Kako je intervju zanimljiv i poticajan za promišljanje, analizirat ću ga i komentirati u dva ili tri nastavka. Važno je ono što je rečeno, a također i ono, što nije rečeno.
Čačić iznosi neke svoje osnovne nazore, svoje ideje, pa oznaka "svjetonazorski" nije neprimjerena.
Neizbježnost i korisnost ideologija
On kaže kako treba odbaciti politiku vođenu ideologijama, nego se treba koncentrirati samo na reforme i projekte; treba poticati poduzetnike i poduzetništvo; unaprijediti menadžment u državi i ekonomiji, s ciljem da svi rade učinkovitije i bolje žive.
Ono što iznosi jest jedan sustav ideja - jedna ideologija. Imam na umu pojam ideologije kako se on obično koristi u suvremenoj politologiji,označavajući naprosto "sustav ideja". (vidjeti npr. na hrvatskom knjige profesora Slavena Ravlića "Suvremene političke ideologije" i "Svjetovi ideologije", Van Dijk: "Ideologija" te zbornik "Političke ideologije: Novi prikaz", ur. Michael Freedan.).
Ideologije su, kažu politolozi koji su analizirali život modernih polisa (ne dakle samo političara), potrebne kao sustavi orijentacije. »Ideološka misao nužan je dio procesa demokratske politike. Političke partije, ako ne žele degenerirati u grupe pohlepne za vlašću bez principa ili ciljeva, moraju imati ideologiju.« (John Schwarzmantel: "Doba ideologije", Zagreb, 2005, str. 233) Bez sustavnosti nema ni racionalnosti, pa su nemoguće "etika diskursa" i "komunikativna racionalnost", odnosno deliberativna demokracija.
Nije neobično da razni ideolozi, imajući na umu onaj negativni naboj koji je pojam "ideologija" zadobio zahvaljujući Napoleonu Bonaparteu i Karlu Marxu, kažu da treba odbaciti ideologije. Imaju na umu "lažnu svijest", uskogrudnost, zadrtost, jednostranost, robovanje "idejama" uz neuvažavanje realnosti. No, stavimo to na stranu i bez predrasuda razgovarajmo o idejama i sustavima ideja.
Ideologija ekonomističkog liberalizma
Čačićev sustav ideja spada u liberalnu ideologiju, s naglaskom na ekonomiju: slobodno tržište, poduzetništvo, minimalna uloga države. Znamo odranije da mu je mnogo manje stalo do liberalnih ideja van područja ekonomije. Ne zanimaju ga ni zaštita okoliša i druge teme. Njegova se idejna pozicija adekvatno može označiti kao ekonomistički liberalizam. (Izbjegavam termine opterećene emocijama kao "neoliberalizam" ili posebnim značenjima kao "libertarijanizam".)
On smatra da ne treba gubiti vrijeme na kulturološke teme, oko kojih se u javnosti u posljednje dvije godine vode strasne idejne borbe, uz ofanzivu konzervativaca. Ne zanima ga kulturalni liberalizam odnosno permisivizam, kojeg zastupa njegova bivša stranka. Najavljuje koaliciju s Milanom Bandićem, koji po Čačićevom mišljenju nema "ideološki predznak", a ima rezultate.
Bandić se međutim u sferi kulture jasno profilirao kao konzervativac. To se može pojaviti kao problem u privlačenju birača, ako se koalicija dvojice lidera koji tek trebaju osnovati svoje stranke ostvari. Ljudi, koji podržavaju ekonomski liberalizam, ali također i permisivizam (a takvi nisu rijetki) mogu odlučiti svoj glas dati nekome drugome.
U ovom intervjuu nije govorio o sukobu liberalizma sa socijalizmom ili konzervativizmom, nego samo s ekologizmom (zelenima). Komentator Novoga lista Jasmin Klarić je uoči izbora za Europski parlament zapisao: »Uspjeh "zelenih" je pokazao koliko je bljutava i bezsadržajna politička priča o tome kako "Hrvatima ne treba ideologiziranje". Tehnomenadžerski Nacionalni forum Nikice Gabrića i slične "postideološke" političke grupacije mogu samo zavidjeti uspjehu (zasad samo anketnom) zelene, lijeve ideologije koju furaju Holy i "orašari". Jasno, priče o tome da "ne treba ideologija", samo su maska za "efikasnost", koja podrazumijeva ultraliberalni ideološki pogled na svijet.«
Posljedice bez-idejnosti
Nasuprot onom čestom podrazumijevanju da su ideologije nešto loše, dobro je da razne političke i druge svjetonazorske ideje nisu naprosto nabacane na hrpu, nego čine neki sustav (logos). Na taj način izbjegavaju se proturječja i kaos. Mogu se osmisliti cjeloviti i dugoročni ciljevi i strategije, smjerovi i kriteriji. Ne savršeni, ne potpuni, možda i promašeni, ali bolji, nego da se o svemu odlučuje ad-hoc, hirovito, prema trenutnom raspoloženju ili odnosu snaga posebnih lobija.
Hrvatskoj nedostaju ideje, ali još mnogo više nedostaje sustavnost (logičnost). Nedostaju strategije i strateško mišljenje. A u ekonomiji, kao i u ratu, nogometu idr., vrijedi pravilo: loša strategija bolja je od nikakve.
Ako se pojavljuju sukobljeni interesi, vrednote i načela (a njih u društvu uvijek ima), o njima je, ako postoji sustav (logos), načelno moguć i dijalog (dija-log, dijeljenje logosa, raz-govor). Biti ideologičan ne znači nužno biti isključiv. Razmišljati sustavno ("logično") ne znači nužno ostati ograničen samo na monolog.
Ako nema sustavnosti u promišljanju stvarnosti, onda će se sukobi rješavati isključivo kroz odmjeravanje snaga u ekonomiji, politici i kulturi. Bez-idejna borba lošija je za društvo od one idejne.
Na javnoj sceni sukobljavaju se monolozi, demagogije, isprazna mudrovanja i nesuvisla blebetanja. (Moje pisanje spada u kategoriju "isprazno mudrovanje": nikome ne treba, ni na što ne može utjecati, bez obzira koliko se oslanjalo na dobre primjere iz naprednijih zemalja. Bezvrijednost teksta ovisi o društvenom kon-tekstu, ali je stvarna i gotovo neuklonjiva.)
A u pozadini, u borbi lobija, sukobljavaju se goli partikularni interesi. Nitko ne osmišljava cjelinu. "Strategije" su isprazni papiri - popisi fraza, proizvoljnosti i želja. (Npr. u energetici, kojoj Čačić i u ovom intervjuu posvećuje veliku pažnju.)
Takva je Hrvatska danas. Posljednih četrdesetak godina vrtimo se u krug, grizući vlastiti rep. Politički preokret 1990. nije doveo do istinske preobrazbe ni do općeg napretka. Desilo se u mnogo čemu nazadovanje. Socijalizam nije valjao, ali kapitalizam se nije pokazao boljim.
Mnoga dobra dostignuća socijalizma su upropaštena
Čačić u intervjuu navodi da su prokockane mnoge dobre stvari, koje su postojale 1980-ih godina. Sve smo sveli na političku moć, država je zadobila ogromnu moć, te smo zahvaljujući tome izgubili one poduzetničke i menadžerske jezgre koje su izrasle u socijalizmu. Umjesto njih, na vodeće položaje u privredi (tamo, gdje se privređuje - puno bolji termin od "gospodarstvo"!) došli su ljudi, koji privređivati ne znaju. Oni nisu znali organizirati proizvodnju i prodaju, nego su prvenstveno bili zainteresirani za nekretnine.
(Na stranu sad, koliko se na poslovnu karijeru R. Čačića ista konstatacija može odnositi, npr. u slučaju tvornice ITAS iz Ivanca, koja je bila predviđena za likvidaciju i dio nekretnina prodan "Lidlu". Onda su radnici zaposjeli tvornicu, ponovo pokrenuli proizvodnju, te i danas uspješno posluju, zapošljavaju nove radnike i izvoze 95% proizvodnje. Prekjučer je stranka ORaH održala tribinu "O zadrugarstvu, radničkom dioničarstvu i ostalim mogućim oblicima ekonomske demokracije", na kojoj je govorio i Dragutin Varga, sindikalni povjerenik ITAS-a. .Video sa tribine, Varga je od 41:10. Vidi i članak: HNS-ovka i šefica računovodstva Čačićevog Coninga pokušala je rasprodati svu imovinu. Takve slučajeve promoviraju ljevičarski aktivisti s Filozofskog fakulteta Zagreb, nasljednici onih koji su 2009. i 2010. organizirali studentska zaposjedanja fakulteta u cijeloj Hrvatskoj. Vidi na mrežnom sjedištu "Slobodni Filozofski".)
Ova konstatacija uvelike se oslanja na teze, koje je njegova dugogodišnja suradnica Vesna Pusić iznijela u knjizi "Vladari i upravljači" 1992. g.. Danas je zaboravljeno da se SKH-SDP na prvim slobodnim izborima, u travnju 1990., reklamirao kao "stranka dobrih menadžera" i da su oko polovica njihovih kandidata da Sabor bili menadžeri. Dio njih kasnije su prešli u HDZ, dio su postali vlasnici poduzeća i neki kasnije brzo širili vlasništvo.
Zaista, očito je iz brojnih pokazatelja, da je 1990-ih došlo do značajnog nazadovanja u privredi, koje se ne može pripisati samo ratu, i koje ni 2000-ih nije posve nadoknađeno. Ne samo da je industrijska proizvodnja danas daleko iza ondašnje, nego i bruto društveni proizvod. Ogromno je porastao vanjski dug itd.. Šest godina smo u recesiji i nedavno označeni kao beznadežan slučaj.
Iako osobno po političkoj ideologiji nisam liberal, nego ekologist, slažem se da je ova konstatacija značajna, te da je taj proces bio negativan. Vrijedi to usprkos tome, što imam na umu i relativiziranje teza Vesne Pusić, koje je, pozivajući se na neka empirijska istraživanja, iznio sociolog Josip Županov, koji je hrvatske direktore (menadžere) proučavao još od 1950-ih.
Županova smatram najznačnijim za razumijevanje dugoročnih tendencija u hrvatskome društvu (kontinuitet struktura i mentaliteta koji je preživio politički preokret 1990. i potrese Domovinskog rata). Upravo je sociološka analiza potrebna za takve uvide; politološka i ekonomska nisu dovoljne.
Njen je uzorak, kaže Županov, bio premalen za izvođenje sigurnih zaključaka. Moguće je, da je snimila jedan trenutak, krajem 1980-ih, kad je politokracija onemoćala i »na trenutak izgledalo da su menadžeri stekli potpunu autonomiju« (Josip Županov: "Poslije potopa", Zagreb, 1995., str. 99) Međutim, nakon promjene vlasti država je »jednim potezom pera« nekadašnje "društveno vlasništvo" pretvorila u državno vlasništvo. Nije bilo nikakvog otpora, što je indicija da je takvo bilo stvarno stanje i ranije.
Kontinuitet klijentelizma i kronizma (kumovstva)
Mnogi od tih menadžera su 1990-ih postali većinski vlasnici poduzeća kroz menadžerski otkup dionica, što ne bi bilo moguće bez uspostave klijentelističkih odnosa s novim političkim i vladinim funkcionarima (Županov: "Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma", Zagreb, 2001., str. 79). Tako je stvoren sustav međosobnih odnosa koji imamo i danas: mreža "kumovstva", ono što se naziva "crony capitalism". Dominantnu moć u društvu imale su u socijalizmu neformalne i poluformalne skupine (kronizam); tako je ostalo i u kapitalizmu.
Uočiti i uvažiti ono o čemu se slažemo, kao i ono o čemu se ne slažemo, mogla bi biti osnova za dijalog između različitih, pa i sukobljenih ideoloških pozicija, ideja i interesa. Je li tako nešto moguće? S onu stranu sukoba liberalizma i ekologizma, lobija ugljena i obnovljivih, pa i osobnih između Čačića i Holy (koji se možda ponovo nađu zajedno u nekoj vladi)?
Možda, barem načelno, jest moguće. Ja nastojim graditi neke takve mostove, pa sam zato jedan svoj blog nazvao "ekološka ekonomija". Zeleni redovno govore o trostrukoj održivosti: ekološkoj, društvenoj i ekonomskoj.
U slijedećem nastavku dalje ću analizirati druge stavove, koje Čačić u ovom vrlo zanimljivom intervjuu iznosi.
Post je objavljen 28.06.2014. u 23:59 sati.