Trnovit smo put gazili,
Kaljuže i blato na stopalima nosili,
Noći bez mjeseca,
Tami zahvaljivali,
Čuvala nas plaštem svojim,
Boga za tišinu molili,
Mir sanjali,
Duša na izdahu
Strepnju dijelila svoju,
Morali smo,
Mi smo morali više,
Dalje, još dalje
Udaljeni od ljubavi toplog doma,
Bosi,
Ranjenog srca,
Praznog pogleda,
Bez pitanja,
Dalje, još dalje,
Kuda,
Nismo znali,
Ni pitali nismo,
Tko bi nam odgovor mogao dati,
Svi jednako, svi isto,
Hodaj,
Tišina,
Hodaj,
Ne plači milena
Životom te čuvam,
Ne plači.
11.01.2010.
Kao da nije bilo dosta komaraca iz Kopačkog Rita uputili smo se još malo u stoljetne šume. Tikveš. Zapravo opet ne u selo već do dvorca koji je iz devetnaestog stoljeća (http://hr.wikipedia.org/wiki/Dvorac_Tikve%C5%A1),
a koji je Josipu Brozu zvanom Tito služio kao ljetnikovac. Oko dvorca su i popratni objekti jednako lijepi,
u kojima je boravila Titova posluga. Stoljetni hrastovi, pjev ptica, duboki hlad. Sve je to lijepo, ali komarci su bili previše gladni pa smo relativno brzo krenuli dalje prema
Dunavu. Na samoj granici sa Vojvodinom. Mjesto kao i svako drugo u Baranji ili zapravo u cijeloj lijepoj našoj. Neka letargija. Ljude ne vidiš. Svi se negdje povukli sa svojim mukama i čekaju bolje dane. Pogled prema
spomeniku do kojeg se vozimo
starom rimskom cestom do
samog spomenika. Sa tog brda puca krasan pogled na
granični prijelaz
Dunav i vikendice naših susjeda
na samo mjesto Batinu. Dok slušam zujanje na tisuća pčela
u tek procvalim lipama (ta lipanj je) odjednom se pojavi
ovaj bijeli ljepotan na kojem piše Ukrajina (naravno na čirilici). Nekako se rastužim pomislivši na stanje u toj zemlji, na ljude koji će svoje živote dati zbog gluposti i politike. Brod ode u Vojvodinu, a ja pospremim još
nekoliko fotkica Dunava i krenemo nazad. Silazeći ugledah i ova dva
gatora. Gatori su kao neki podrumi u laporu u kojima se od davnina čuvalo vino, krumpir, repa, luk i sve što je zapravo trebalo hladan prostor. Danas su gotovo atrakcija za sve posjetitelje Baranje. Naravno da nakon cijelodnevnog lutanja na red dolazi večere. U Baranjskoj kući glazba i veselje. Pun autobus turista upravo završava večeru uz Romske glazbenike. Dok čekamo da naša večera bude gotova fotkam ih u pauzi
nasmijane, uvijek spremne za šalu. Do našeg stola simpatičan trojac oblači nošnju i spremno mi pozira
Pogledajte ovog mladića lijevo što ima na nogama. Tradicijske kaže mi, ali zaboravih pitati da li samo za u kući ili su ljeti i vani nosili jer za kišu i snijeg sigurno nisu. Nakon večere
lagano, ispod punog mjeseca, kroz selo do broja 58.
