Malo sam se odmarala od pisanja bloga, i namjeravala sam se odmarati još i malo više, kad li je izbornik naše nogometne reprezentacije, u prvom obraćanju javnosti nakon PORAZA, izjavio da je njegova savjest čista. I još je, uz to, postao mega popularan.
I isti mi je čas postalo jasno da je od nogometne politike ostala, avaj, samo politika - u svom najgorem izdanju, sa svojim izlizanim, otrcanim forama i klišejima ponašanja kojima se dugo i predugo ispaćeni i najdobrodušniji narod na svijetu vuče za nos floskulama i mentalnim akrobacijama Houdinijevog tipa, gdje se porazi pretvaraju u pobjede, nedovoljno pametni ili nedovoljno spremni promiču se, uz svesrdnu i dobro plaćenu pomoć medija, u stručnjake svjetske klase, čiji se rezultati još ne vide, ali doći će, doći......
Novo vodstvo hrvatskog nogometa zaslužilo je najveće pohvale za osobno snalaženje u trenutnom društveno-političkom trenutku, a nogometni neuspjeh ionako je samo još jedan u nizu društveno-političko-ekonomskih i svih drugih neuspjeha za koje ovaj narod nikoga ne poziva na odgovornost – pa neće ni trenutni nogometni vrh.
Nisam nikakva nogometna stručnjakinja ali mislim da se imam pravo čuditi sportskim stručnjacima i sportskoj javnosti uopće što im nije bilo ništa čudno u tome što se na pripremama u Austriji ozlijedilo toliko igrača, a neki su se ozlijedili na treninzima u Brazilu.
Za toliko ozlijeđivanje krivac može biti samo trener koji ne zna pravilno procijeniti psihofizičko stanje igrača i tome prilagoditi tempo i težinu treninga.
Tako da je otpočetka, bar meni, bilo jasno da glavnom treneru nije jasno da se na silu ni dijete ne može napraviti, ako alat nije odgovarajući, pa tako i mišići i zglobovi podliježu fizikalnobiokemijskim zakonima koji su prirodni zakoni, od Svevišnjeg dati, i kao takvi se ne ne mogu silovati bez kazne.
Utakmicu uglavnom nisam ni gledala, osim u samom početku, kad je naša vrsta demonstrirala strategiju i taktiku koja bi bila razumljiva za ekipu koja brani 2 ili 3 gola prednosti, a nikako za ekipu koja tek mora dati golove.
Strategija i taktika zaslužuju čistu jedinicu, i ako izbornik smatra da je napravio najbolje što se moglo, onda ne samo da zaslužuje jedinicu, nego ne zaslužuje drugu priliku – naravno ako nekim čudom ne progleda i ne shvati da njegova savjest ni u kom slučaju ne može biti čista.
I to je sve što se tiče nogometa u sportskom smislu riječi.
Puno je važniji „nogomet“ s predsjedničkim kandidatima, točnije kandidatkinjama, s političke desnice, koliko god taj termin bio potpuno neadekvatan za našu političku zbilju.
Post je objavljen 26.06.2014. u 22:21 sati.