Luna doziva u prvo svitanje. Pijevci se raspjevali s kraja na kraj sela. Poneka svinjska poruka zarokće vjerojatno tražeći još malo mira. Baranjsko jutro prepuno glasova. Ostajem mirna osluškujući buđenje koje sam već odavno zaboravila. Selo diše drugim dahom, drugim osjećajima, drugim srcem od grada zabetoniranog u tramvajske pruge. Kosovi već prvim svjetlom kreću u potragu za hranom i dogovor između partnera je kao najljepša glazba. Nakon što smo oboje postali svjesni sve te ljepote dogovorismo plan, ali prije polaska bilo kuda dan započinjemo doručkom
pogled na kulen, kulenovu seku, špek, šunku
domaći kruh sa svinjskom masti i crvenom paprikom. Goce priprema najbolje languše, fantastične
pekmeze od sveg domaćeg voća. U tom prekrasnom abijentu
stoljetne baranjske kuće ne možete ne uživati u tako sjajnoj hrani. Ali kako bi bar nešto vidjeli nakon što smo dobro nahranjeni polazimo prema Kopačkom Ritu sporednom cestom između
zlatnog mora s jedne strane
uz kanal što se plavi upijajući nebo i
zelenog pogleda bez kraja. Usnula polja zlatnog zrnja i zelene pozdrave sa kukuruzišta na dijelu puta dijeli
veliko stado. Tišinu remeti
poneki kombajn nemilice skidajući klasje. Gledam i prisjećam se kako su naši stari nekada otkos za otkosom slagali. Sva sjećanja ja zapišem ovako:
NJIVE ZELENE
Kad se zazelene njive slavonske ravne, ravnice nepregledne, moje srce zapjeva pjesme iskona, pjesme mladosti, nade i hvale zemlji crnici, kad se prošara crnica u redove zeleno-crne mladim vlatima kukuruza, suncokreta i kad okom dosegnuti plašt pšenice mlade ne možeš, moja duša ispuni se kao čaša dobrim vinom, moje srce treperi od dragosti, od ljepote slavonske, a daleko mi jutros, daleko već godinama, samo slike iz sjećanja vadim i ispod glasa prebirem stihove pjesama starih, za dušu, za mir, za tugu kojom bježim kroz ta polja zelena, cvjetna, rodna, zlatna, sjećanjima hvatam zadnje slike zapisane pomno u tkanici što na stolu ljepotu i mar ruku trudnih upisane jesu, kad zazelene njive slavonske ravne i kad makovi glave cvjetne, crvene podignu uzdah u grudima stisnem, bol zatomim suzom što prevari me i niz obraz klizi polako kao da će crnicu moju slavonsku, njive zelene, orositi.
