Dr. STJEPAN KUTLEŠA:
Hrvatskoj ne trebaju isključivo stranke i stranački ljudi, nego svi oni čestiti i sposobni pojedinci koji su "dostojni" onih koji bi ih izravno izabrali. Drugim riječima, Hrvatskoj treba vlada nacionalnoga jedinstva i spasa jer se inače uskoro ne će imati što spašavati. Svaka bi se vlast morala moći opozvati, i to u svakom trenutku, a ne čekati kraj mandata. Birači nikome nisu dali božansku, faraonsku, robovlasničku, feudalnu ili neku sličnu vlast u kojoj se zapravo i ne zna tko koga predstavlja. Drugim riječima, Hrvatskoj treba promjena in capite et in membris, t.j. iz temelja. To je jedini spas za ovaj narod i državu. Jesu li hrvatski građani sposobni za to? Ne znam. Nadam se da jesu.
Prema obrazovanima, kao uostalom i prema drugima, u ovom društvu postoji prezir, ljudi koji misle svojom glavom opasni su za sustav, pogotovo ako su još uz to i moralni i nepotkupljivi. Takvi su nepodobni. Tako se diskriminacija preko podobnih i nepodobnih vratila na velika vrata u naš društveni život. Ako se pogleda kakav je odnos vlasti prema prosvjetnoj djelatnosti, nikakav komentar nije potreban. A odgoj i obrazovanje trebali bi biti jedna od najvažnijih djelatnosti u zdravom društvu.
Mnogi naši političari, i na vlasti i u oporbi, ovu državu nikada nisu htjeli. Njihovi su se djedovi, očevi i neki od njih do krvi borili protiv svih nastojanja stvaranja hrvatske države. Njima je i danas na srcu Jugoslavija, regija, Balkan i tome slično. Treba li to dokazivati? Sve je to u funkciji razaranja hrvatskog naroda i države. Tako u svakom smislu srozana zemlja najlakši je plijen za aspiracije svake vrste. A najpoželjnije bi bilo, za barem jednu petinu građana Hrvatske, da se jednog trenutka Hrvatska vrati u zagrljaj iz kojega su je hrvatski branitelji i većina naroda istrgli. To bi se moglo smatrati veleizdajom nacionalnih i državnih interesa.
Akademska zajednica u Hrvatskoj često je bila "uškopljena", t.j. šutljiva. Pojedinci su uvijek iskakali iz toga mračnoga prosjeka. Utoliko ih se moglo lakše marginalizirati. Akademska zajednica i takozvani intelektualci jedan su od najvažnijih dijelova društva i utoliko je njihova odgovornost veća. Oni nikada nisu "osjećali" maloga čovjeka, nego su se postavljali visoko iznad njega. Gledali su isključivo svoje interese. Ljudi često, ali sasvim pogrješno, misle što je netko obrazovaniji, pametniji, on je bolji i moralniji. To uopće nije točno. Moral i inteligencija i i obrazovanost uopće ne moraju ići skupa. To se vidi na mnoštvu primjera. Često su to obrnuto proporcionalne vrijednosti. Što pametniji i nemoralniji, to za zajednicu štetniji. To je vrsta kukavičluka i sebičnosti.
(Iz portala Hrvatskoga kulturnoga vijeća)
GLAS KONCILA, br. 15., 17. travnja 2014.
Post je objavljen 25.06.2014. u 21:15 sati.