DVORIŠTE
Vratim se ponekad u
dvorište moga doma, skromnog.
Vratim se ubrati još
poneku sjenku mladosti
upisanu u crnicu zemlju.
Smjestim se ispod starca oraha
u hladovinu i prebirem prošlost.
Vrata dvorišna trošna.
Oronulu kapiju bez reze,
bez klina gledam,
a tko bi ju uopće pokušao otvoriti.
Više nitko ne diše
po dvorištu moje mladosti,
a ni dvorišta onog danas više nema.
Ja se mislima vratim.
Ponekad u tišini lebdim
ponad uspomena prvih ljubavi.
Osluškujem reski zvuk lanca
kojeg vučjak, nemilice
s kraja na kraj dvorišta,
po žici sivoj vuče čekajući noć
i slobodu lutanja.
Huk sove sa lipe
preleti ponad krovova
i znam pitat će se oni
što snova nemaju,
tko će umrijeti.
Znat će se već jutrom.
Vratim se ponekad u dvorište
gdje ostalo je pola duše moje
i sjetno poželim ponovo biti dijete.
18.02.2010.
Otvorena vrata na zelenoj kapiji. Luna kao pravi domaćin maše repom i kao da zna kako smo taj pasji rod i ja usko povezani odmah mi prilazi. Pozdravljamo se onako po pasju. Ona me onjuši, poliže mi ruku, a ja tada podragam tu dragu glavicu ispod,