Marketing
Quo vadis, homo?
(Kamo to ideš, čovječe?)
Na pisanje ovog posta naveo me jedan sitan događaj koji daje povoda za razmišljanje, ali i traži odgovor. On spada u one obične događaje koji nisu zanimljivi novinarima dnevnog tiska, pogotovu jer se radi o jednoj običnoj umirovljenici. To što je bila nekad prosvjetna djelatnica, ne mijenja ništa na stvari. Ionako su prosvjetni djelatnici zadnja rupa na svirali. Najviše se piše o političarima, njihovom ulasku i izlasku iz zatvora, a televizija također prati takve događaje pa nedostaje samo glazba koja bi još više uveličala takve spektakle. U isto vrijeme smo od sredstava informiranja ovih dana bili izvještavani da su svjetsko nogometno prvenstvo i poplave u istočnoj Slavoniji ponovo ujedinili Hrvatsku. Vjerojatno je to točno, ali zadovoljiti se samo tom konstatacijom nije dostatno. Jednako tako sa zanimanjem ovo nogometno takmičenje prate i građani onih država čije reprezentacije sudjeluju na ovom završnom takmičenju. Kod svih njih je u ovim tjednima porastao nacionalni ponos i svi oni jednako bodre svoje momčadi. Stoga iz ovoga ne treba donositi neke povijesne zaključke. Dovoljno je spomenuti da su već u staroj Grčkoj u vrijeme Olimpijskih igara bile zakopane ratne sjekire, vladao je mir i slavili se pobjednici pojedinih grčkih državica. Danas toga više nema, ratuje se i u vrijeme ovakvih velikih sportskih manifestacija.
Jednako tako mnogi znaju da velike nevolje zbližavaju ljude. To bi mogli objasniti psiholozi. Poznato je da se u životinjskom svijetu neke životinje, ukoliko su ugrožene od jačih, okupljaju u skupine jer je to jedan od načina da spase živote. Davni ljudski preci živjeli su u čoporima i to ne samo da bi lakše došli do hrane, nego da bi se obranili od jačih životinja s kojima su dijelile prostor. Kod čovjeka se instinkt pomaganja slabijima, ugroženima, bolesnima, gladnima do danas održao. On je posebno razvijen kod običnog čovjeka, onog koji zna što je neimaština. Doduše postoje u svijetu i bogati ili poznati ljudi koji se uključuju u mnoge akcije pomoći za ugrožene, ne samo u državama u kojima žive, nego i na prostorima u kojima još danas ljudi umiru od gladi. Vjerojatno takvih ima i kod nas, ali možda zbog skromnosti ne žele da se navode njihova imena. Možda to ne zanima novinare koji radije prate one koji ulaze ili izlaze iz zatvara ili umaču prste u tuđem novcu.
Ovaj mali „šlagvort“ mi je bio potreban da bih objasnio što se to dogodilo ovoj našoj umirovljenici. Ona je isto pratila zbivanja vezana za poplave u istočnoj Slavoniji i o velikim štetama koje su nanesene njenim stanovnicima. Stoga se nije iznenadila kada je na njena vrata zakucala nepoznata žena i predstavila se da dolazi iz poplavljenih krajeva, iznijela jadi svoje obitelji i molila za novčanu pomoć. Jest da je to bilo nezgodno vrijeme za takvu posjetu, jer je naša umirovljenica prekinuta u gledanju svoje omiljene serije. A poznato je kako reagiraju ljubitelji serija kada ih se prekine u tom gledanju. Pozvala je nepoznatu ženu u stan, saslušala ženu, izvadila iz novčanika novčanicu koja joj je ostala od njene skromne mirovine, a na čemu joj se gošća zahvalila. No kako je u mislima bila okupirana sadržajem omiljene serije, naša umirovljenica postupila je nesmotreno kada je novčanik ostavila po strani ne spremivši ga. Uljudna gošća je imala razumijevanje za ljubiteljicu serija koju je prekinula u gledanju pa nije ni tražila da je se isprati.
Ovo do sada bilo je sve normalno. No, slijedi zaplet. Naša umirovljenica je nakon serije zapazila da joj nedostaje novčanik, a s njim i ono malo preostalog novca. Brzo je spoznala da je bila prevarena i naivna. Vjerojatno bi prešutjela taj nemili događaj, ali u novčaniku su bili i njeni osobni dokumenti. Morala je slučaj prijaviti policiji koja je to sve uredno registrirala. Ovaj događaj ne ublažuje ni spoznaja da je odbačeni novčanik, bez novca, bio pronađen, a s njim i dokumenti. Doduše bili su velikoj mjeri oštećeni, kao posljedica tadašnjih kiša.
Kakve sve misli naviru čovjeku nakon takvog nemilog iskustva? Poznato je da se političarima malo vjeruje, ne vjeruje se ni novinarima koji mnoge događaje prešućuju. Ne treba vjerovati ni onima kojima nas preko telefona informiraju da smo dobili neku nagradu pa nas pozivaju na neki domjenak ili putovanje, ni onima koji brinu o nama da nam telefonski izdaci budu manji, ni bankama koje nam nude razne pogodnosti („švicarci“), ni prijateljima kojima smo posudili novac ili bili jamci za neki kredit koje oni kasnije nisu mogli otplaćivati pa čak ni onima kojima nešto nepovratnu dajemo, kao u slučaju ove umirovljenice.
Sigurno da ova dobrodušna umirovljenica zbog svega neće propasti, ali sam siguran da je izgubila i posljednje iluzije o poštenju o kojemu je cijeli radni vijek govorila svojim učenicima. Stoga iz svega se nameće jedno logično pitanje: Da li se danas može nekome vjerovati? Ako ne može, pitam s pravom: Kamo to ideš, čovječe?
Post je objavljen 25.06.2014. u 00:24 sati.