Marketing
Da bi loši uživali, dovoljno je da dobri šute…
Od svojih prijatelja i dobronamjernih kritičara dobio sam primjedbu da su moji tekstovi na blogu dugački, da previše idem u daleku prošlost i zanemarujem novija zbivanja. Ne smetaju mi takve primjedbe, one su opravdane, ali i ja imam na njih odgovor. Ni dugačke ni kratke prikaze ne bih sigurno pisao da Daruvar ima svoju pisanu povijest, ali je nema jer oni koji o takvim stvarima odlučuju, to ne žele.
Možda nije tako daleka prošlost kada sam pisao o problemu daruvarskog muzeja, a jednako tako blizu je tome moje protivljenje mišljenju nekih pojedinaca da Daruvar nema svojih poznatih ljudi. Ponavljam, on je takvih uvijek imao, ima ih i imat će ih. Druga je stvar što se takvi „stavljaju pod tepih“ i što se na njihova mjesta žele progurati neki podobni, ljudi za koje već za nekoliko godina nitko u gradu neće znati tko su bili.
O tom stavljanju pod tepih htio bih nešto reći sada, na osnovu svog nedavnog iskustva. Ne smatram se osobno poznatom osobom, niti bih želio da me takvim smatraju bivši i današnji političari - jer nikad nisam bio u politici, niti bio član neke stranke. Ipak me poprilično iznenadilo da je 17. lipnja stigao iz ČR jedan paket naslovljen na moje ime i prezime, ali adresiran na Arhiv Saveza Čeha, Trg kralja Tomislava 7. Adresa je točna, uz napomenu da je na toj adresi arhiv, ali ja živim u drugom dijelu grada. U toj zgradi na Trgu kralja Tomislova 7 nalazi se i uprava Saveza Čeha, Jednota, a tu ima svoju kancelariju i saborski zastupnik za češku i slovačku nacionalnu manjinu. Svi su oni profesionalci. Na ovoj je adresi u jednoj zasebnoj prostoriji smještena i arhivska knjižnica u kojoj već godinama volontiram pa stoga tamo navraćam povremeno ili po potrebi. Ne vjerujem da bilo tko od svih zaposlenih na ovoj adresi ne zna za moj volonterski posao u arhivu.
Stoga nisam očekivao da će netko od gospode zaposlene u zgradi na spomenutoj adresi preuzeti od poštara potvrdu o prispijeću pošiljke, a da neće preuzeti prispjeli paket iz ČR ili mi telefonski javiti ili na bilo koji način obavijestiti da to učinim ja osobno. Očigledno je da sam za njih bio nepoznat jer se to ne bi dogodilo da je paket bio adresiran na neku poznatu ličnost. Istina je, oni su profesionalci, a ja sam samo volonter, amater. Oni biraju pravila igre.
Dani su prolazili, pošiljka je stajala na pošti, a profesionalci su zbrajali i oduzimali. Iz pošte je drugi put poslana obavijest o prispijeću pošiljke, ali ni tada profesionalci nisu znali što bi trebali činiti. Stjecajem okolnosti, u utorak 17. lipnja, navratio sam u arhivsku knjižnicu i tek tada mi je uručena ta, već druga obavijest o prispjeloj pošiljci vrijednih knjiga namijenjenih ne meni, nego Arhivu Saveza Čeha.
Otišao sam na poštu, preuzeo pošiljku koju nisam naručio, iz svog džepa platio ležarinu za paket koji je cijelo vrijeme ležao u pošti i na kraju bio zahvalan što paket nije vraćen pošiljatelju, jednoj poznatoj instituciji u Pragu. Time je izbjegnuta blamaža, ali sve ostalo jasno ukazuje da su sve samohvale ovih profesionalaca napuhane.
Nije teško naći krivca jer je naveden u adresi primatelja. Iako je tu navedeno i moje ime, svoj dio krivice bih preuzeo samo kada bih taj događaj prešutio. No, nije to prvi puta! Stoga sam, vodeći se dijelom izreke u naslovu ovog teksta da ne treba uvijek šutjeti, prekinuo šutnju. Šutnja ponekad i nije zlato! Nažalost, to je naša stvarnost. Nije bitno jesi li dobar ili ne, poznat ili nepoznat.
Ovdje se radi o kulturi ponašanja koje nekima očito nedostaje.
Post je objavljen 25.06.2014. u 00:12 sati.