( stariji sastavak )
Nedavno me jedan događaj u mom životu potakao na razmišljanje i shvaćanje jedne bitne činjenice o životu.
Mi, ljudi, sami smo sebi najveći neprijatelji. Sami sebe sputavamo, zarobljavamo, činimo si loše.
I ne, nema toga što ne možemo. Nismo ni svjesni koliko smo zapravo jaki i koliko mogu biti jaka naša razmišljanja i djelovanja, kolika čuda mi možemo napraviti od sebe i svog života, to je nešto neopisivo.
Kada bi svi postali svjesni toga, gdje bi nam kraj bio? Nebo bi nam bilo granica!
Vjerujem, zapravo, znam.. da se u tom određenom trenutku nešto promjenilo u meni. Kao u filmovima, one scene kad jednostavno shvatiš nešto, nešto puno dublje i kad postaneš još jača i hrabrija osoba..
Borba je bit života. Borba. I to borba protiv samog sebe.
Najteža i najveća i jedina koja nas može osloboditi..
Osjećam se slobodnijom nego ikad, kao da su svi oni okovi koji su me držali cijeli moj život i koji su mi nametali neke granice i norme, popustili pod jačinom tolike pozitivne energije i pukli!
Nema ne mogu.. nema neću..
Želim živjeti i idem živjeti. I nitko ne kaže da će biti lako, nitko ne kaže da neću pasti, još bolje ako padnem, jer onda kad se dignem, ne da ću biti jaka nego ću biti 100 puta jača od onog što sam bila na početku.
Sami smo sebi zapreke, sami svoj mozak trujemo i dopuštamo mu da ga drugi truju, imamo moć da vladamo sami sobom i dalje dopuštamo da to rade drugi, žalosno.
Ljudi su previše zatrovani i uspavani. Kad bi samo spoznali što sve mogu! Što sve zapravo možemo!
Možemo.
Pitanje je da li želimo?
Koliko zapravo želimo?
Post je objavljen 23.06.2014. u 14:56 sati.