Ne može se čovjek boriti protiv simptoma a bez da se dotakne same bolesti. Stoga je nužno, prije nego li nastavimo s kritikom mjera štednje i rezanja proračuna, načiniti temeljitu kritiku ekonomske teorije klasičnog liberalizma, te njenih kćeri, libertanizma (austrijske škole) i neoliberalizma (čikaške škole), iz kojih takve sulude ideje potječu. Mislim općenito na gospodarsku doktrinu Laissez faire, što u slobodnijem prijevodu znači otprilike "Gonjaj sve", a podrazumijeva neograničenu slobodu tržišta, ograničenu (ili nikakvu) ulogu države u ekonomiji, apsolutnu svetost privatnog vlasništva, te, naravno, ograničavanje državne potrošnje i investicija.
Riječ je o žestokoj i poprilično očitoj demagogiji, a kritiku iste razdijelit ćemo na tri posta: počevši s povijesnim pregledom, potom s ekonomskim aspektima i na kraju s filozofskom podlogom iste. Prvi se dio dakle bavi poviješću i razvojem liberalne ekonomije, od njenog začeća u 18. stoljeću do njenih reinkarnacija u ovim našim vremenima.
Engleska je bila prva zemlja u povijesti koja se industrijalizirala, a taj razvoj ima zahvaliti politici strogog protekcionizma, državnog intervencionizma i nacionalnog bankarstva, koje je prakticirala još od 17. stoljeća. Engleske kompanije oduvijek su bile u najužoj sprezi s kraljevskom vlasti, koja ih je štitila od bilo kakve strane konkurencije carinama i subvencijama za razvoj domaćeg poduzetništva. Tijekom vladavine George-a I (od 1714-1727), sve kompanije koje nisu imale kraljevsku povelju stavljene su van zakona, a kolonijama je zabranjen izvoz gotovih proizvoda u Englesku. Svaku naznaku strane konkurencije domaćoj industriji vlada je promptno likvidirala. I još debelo u drugoj polovici 18. stoljeća, engleski su se lordovi u parlamentu pjenili da uvoz i jednog jedinog stranog čavla znači izdaju kraljevstva!
Ploča se međutim okrenula do 1775., kada su kolonije u Americi digle revoluciju protiv ovakve drakonske politike i izborile se za samostalnost od Londona. Vidjevši da je vrag odnio šalu i da će ostati i bez drugih kolonija ako ne promjene priču, Englezi tada pokušavaju prikriti svoju politiku ekonomskog nacionalizma, a kolonijama i drugim zemljama uvaliti kukavičje jaje kojim bi ih spriječili u razvoj konkurentskih industrija. I tu u priču ulazi Adam Smith, škotski računovođa s vezama u British East India Company-u. Njegov je zadatak bio osmisliti bilo kakvo opravdanje da se strane vlade uvjeri kako je njihov najbolji nacionalni interes skinuti gaće i prepustiti se silovanju britanskog kapitala.
1776. Smith objavljuje svoju čuvenu knjigu "Wealth of Nations", temelj liberalne ekonomske misli koja, u osnovi, tvrdi da bogatstvo zemalja ne proizlazi iz razvoja proizvodnje, infrastrukture i tehnologije, nego iz trgovine. Države stoga trebaju dokinuti sve barijere slobodnoj trgovini - kao što su recimo carine za stranu ili subvencije za domaću proizvodnju - i općenito se ne miješati u ekonomska pitanja, prepuštajući svo gospodarstvo inicijativi privatnih pojedinaca i kompanija. I kad se već sve podređuje logici trgovca, država također ne bi smjela trošiti više nego što privređuje, nego mora težiti balansiranoj potrošnji (ako već ne može imati budžet u plusu). Zaboravite na ulaganja u infrastrukturu, obranu, administraciju, što će vam to, nego si hajde lijepo pustite ljude da spiskaju i zadnju paru na britansku šrot robu.
Neki bi sad postavili pitanje: što će točno spriječiti nekoga, recimo... oh, ne znam - Engleze? - da zloporabe takav sustav, u koji se država ne samo ne smije miješati, nego je i dobrano oslabljena luđačkom košuljom u koju si je sabila javnu potrošnju? Pa, objašnjava Smith, sustav slobodnog tržišta čarobno regulira nevidljiva ruka koja se uvijek brine da sve ispadne baš super i u redu. Ne, zbilja! Ali samo ako država ne gleda i ne miješa se u ekonomiju! Jer ako država makar i proviri, nevidljiva ruka se više ne vidi, a tržište ode kvragu i ništa više ne valja!
Smithova cijela ekonomska teorija idiotska je upravo kao što i zvuči. Većini je ljudi onomad bilo kristalno jasno o čemu se radi: o ekonomskoj subverziji u ime gospodarskog rata koji je britanski imperij vodio protiv ostatka svijeta. I većina je ljudi tada bila dovoljno pametna da Smithove umotvorine odkanta. Američki revolucionari koji su upravo izborili svoju neovisnost od Londona nisu htjeli ni čuti o slobodnom tržištu, u kom su jasno vidjeli najveću prijetnju njihovoj neovisnosti, odmah nakon otvorenog rata. U Europi i Aziji, pak, nove nacionalne ekonomije 19. stoljeća - u Njemačkoj, Rusiji i Japanu - sve su odreda potpomagale svoje mlade industrije carinama na uvoz, sustavom nacionalnog bankarstvom i masovnim ulaganjima u infrastrukturu. Drugim riječima, posve su ignorirali sve što im je Engleska savjetovala da rade, a radili su isto ono što i Engleska stoljeće prije njih.
Čuveni njemački ekonomist toga doba, Friedrich List, najbolje je to objasnio u svojoj kritici Adama Smitha, naslovljenoj “Nacionalni sistem političke ekonomije“:
Bilo koja država koja carinama na uvoz i kontrolom plovidbe digne svoju industrijsku proizvodnju i svoju mornaricu do takvog stupnja razvoja da joj niti jedna druga država više nije konkurencija, ne može učiniti ništa mudrije nego odbaciti ove ljestve vlastite velebnosti i početi drugim narodima popovati o blagodatima slobodne trgovine...
Da su Englezi sve prepustili tržištu - 'Laissez faire, laissez aller', kako to njihova popularna ekonomska škola preporuča - [Njemački] trgovci iz Stalhofa i dalje bi prodavali u Londonu, Belgijanci bi i dalje proizvodili pamuk za Engleze, a Engleska bi i dalje služila za ispašu ovaca Hanzetskoj Ligi..."
U zemljama koje su prihvatile, ili bolje rečeno, kojima su Englezi nametnuli ekonomiju slobodnog tržišta, rezultati su bili genocidni. Jedan od primjera je Irska, koja je 1800. sjedinjena s Ujedinjenim Kraljevstvom Velike Britanije. Zbog toga, kada je 1845. došlo do loše žetva krumpira, vlada u Irskoj nije naprosto mogla napraviti redistribuciju hrane gladnom stanovništvu, kako je to činila u proteklom stoljeću. Ne, ne, ne, to bi značilo mješanje države u ekonomiju i povredu svetih zakona tržišta! Engleski su trgovci stoga nastavili izvoziti odprije ugovorene pošiljke krumpira u London, a Irsku je poharala glad zbog koje je izgubila oko četvrtine svoje populacije - što pomrlo, što emigriralo!
U Kini je, recimo, carska vlast smatrala kako nije baš zgodno da im Englezi u zemlju švercaju opijum. Kineske su vlasti, vođene svojom konfucijanskom etikom, smatrale da prodaja droge nije gospodarska grana koja bogznašto pridonosi nekom općem dobru i razvoju društva. Ali jasno da ne može država određivati što je dobro a što je loše u gospodarstvu, to se mora prepustiti sudu tržišta! Stoga su Britanci u ime slobodnog tržišta poveli dva krvava rata protiv Kineza kako bi ih natjerali da prihvate uvoz opijuma. Rezultat do druge polovice 19. stoljeća bio je skoro pa potpuni kolaps Kine plus britanska aneksija Hong-Konga, koji je postao glavna točka unosa droge u kinesko društvo. Ovo je, inače, vjerojatan razlog zašto su mnogi moderni libertarijanci toliko zaluđeni idejom legalizacije lakih droga: bit će da još pamte kakav su to dobar biznis njihovi ideološki pradjedovi napravili trujući Kineze.
Jedno mjesto gdje je britanska ideologija slobodne trgovine prihvaćena sama od sebe bio je američki Jug. Naime, južnjačkim se robovlasnicima jako svidjela ideja da se država nema što petljati u ekonomiju, jer onda naravno da neće ići zabranjivati ni ropski rad. Srećom po crne robove, u to su vrijeme Republikanci s Lincolnom na čelu bili državni intervencionisti da im nije bilo ravnih, te su do 1865. potukli Jug u Američkom građanskom ratu. Taj se rat nije vodio toliko zbog silne američke ljubavi prema crncima (mo'š mislit!), koliko zbog čiste nacionalne sigurnosti. Sjevernjaci su jasno vidjeli što Englezi rade okolo po svijetu i shvaćali su da će im južnjački robovlasnici doći maltene kao britanska peta kolona. Liberalna ekonomija slobodnog tržišta i ropski rad na južnjačkim plantažama kresali su cijene rada i proizvoda i na sjeveru, te tako efektivno gurali kajlu u razvoj nacionalne industrije.
Ironija u cijeloj toj povijesti jest da su Englezi do polovice 19. stoljeća polako počeli pušiti vlastite laži: zaboravljajući na vlastitu tradiciju ekonomskog nacionalizma i protekcionizma, počeli su vjerovati kako je liberalizam Adama Smitha zaista temelj gospodarske moći njihova imperija. Stoga je sir Barnard Byles 1849. preventivno objavio knjigu naslovljenu "Sofizmi slobodne trgovine", jednu od najboljih i najopširnijih kritika Laissez faire ekonomije ikad napisanu. Iz pera britanskog lorda, za njegova britanske sunarodnjake, da ih podsjeti kako se britanska gospoda ne spominju na isti način doma i po svijetu. Prosim lepo! Na žalost ili na sreću, to nije funkcioniralo: britanska propagandna mašinerija bila je toliko moćna da je na kraju sama sebe uspjela uvjeriti da je dan noć. Kad je njima samima voda počela dopirati do grla, britanski su lordovi u parlamentu počeli posve otvoreno govoriti o tome kako je cijeli sistem bio osmišljen da ga se implementira u drugim zemljama, a nikako ne u Britaniji. Da citiramo dio govora koji je gospodin Robinson, rođak britanskog premijera Lorda Godericka, održao u Parlamentu 22. listopada 1831:
Nakon I svjetkog rata, liberalnu ekonomiju u SAD-u uskrsava John Rockeffeler. Problem s kojim su se Rockfelleri i njihovi pajdaši monopolisti u Americi suočavali bio je kako zašprehati Amerikance da prepuste više-manje cijelo svoje gospodarstvo njihovim dinastijskim kartelima, čija su sumnjiva bogatstva vjerojatno vukla podrijetlo iz raspadajućeg britanskog imperija. Odgovor je, naravno, ležao u istoj staroj engleskoj demagogiji: zabrani vladi da se petlja u gospodarstvo, a monopole i kartele potom prozovi tržištem!
Kako su Amerikanci bili poznati po tome da Britance nisu mogli smisliti, liberalnu je ekonomiju Rockfeller preko bare isporučio u neutralnom austrijskom pakiranju, financirajući rad dvojice austrijskih ekonomista: Ludwiga von Misesa i Friedricha Hayeka. Hayek je bio bivši austrijski socijalist koji je u SAD-u objavio knjigu "Road to serfdom", u kojoj slobodno tržište poistovjećuje sa slobodnim društvom i zaključuje da bilo kakvo interveniranje vlade u gospodarstvo neizbježno vodi stvaranju totalitarne tiranije. Nešto stariji Mises, koji se kao smatra utemeljiteljem te "austrijske škole", bio je pak otvoren simpatizer i suradnik fašističkih režima u Europi, o kojima i sam lijepo veli:
Sad se naravno postavlja pitanje: kako s jedne strane može ići priča o nužnosti diktature za spas civilizacije, a s druge priča o slobodnom društvu koje se grozi državne tiranije? Takva je shizofremija otprilike bila stanje uma većine američkih bogatuna u međuratnom razdoblju: oni su naprosto htjeli mirno i slobodno poslovati s fašističkim diktaturama u Europi i grozili se vlastite vlade koja ih je htjela uvuć u rat protiv Hitlera. Pa da ode brate biznis! Popis svih američkih kompanija koje su financirale i surađivale s fašistima i nacistima zahtjevao bi vlastiti članak, a nekima su njihove veze s Hitlerom bile toliko mile da su sabotirali i američku vojnu proizvodnju u II svjetskom ratu. Kroz tu se priču obično provlače i neka vrlo poznata imena. Drugim riječima, ponovno se cijela priča o slobodnom tržištu ispotavila kao peta kolona za sabotiranje neprijateljske ekonomije: i to više ne čak u skrivenom gospodarskom, nego u otvorenom općem ratu!
Urođene simpatije prema fašizmu ostale su prisutne kod većine liberalnih ekonomista i poslije rata. Hayekov i Misesov mlađi suradnik bio je američki ekonomist Milton Friedman, začetnik neoliberalne škole u Chichagu. Oni i njegovi dečki svoje su ekonomske ideje testirali u laboratorijima malih i mladih latinoameričkih država, gdje je američka vlada 1970-ih redovito podupirala vojne hunte i fašistoidne diktatore. Zbog nekog razloga, slobodno se tržište puno lakše realiziralo u korumpiranoj i krvavoj diktaturi, nego u ičemu nalik slobodnom i demokratskom društvu. Sam Hayek to je otvoreno priznao, ponavljajući stavove svog mentora Misesa u komentaru o Pinochetovoj diktaturi u Čileu:
Pa tko živ tko mrtav dok taj tranzicijski period ne prođe! Jedan od onih koji nisu živi izašli iz takvih 'liberalnih diktatura' bio je i salvadorski nadbiskup Oscar Romero, veliki protivnik neoliberalne ekonomije i „šok terapije“ koju je u njegovoj zemlji provodila vojna hunta financirana od SAD-a. Romero je ubijen 1979. pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, a katolici u Salvadoru danas ga štuju kao mučenika i sveca.
Neoliberalne eksperimente iz latinoameričkih radionica prenijeli su početkom 1980-ih u SAD i Britaniju Ronald Regan i Margaret Thatcher. Cijela poanta te geopolitičke igre, kao i 200 godina ranije u doba Adama Smitha, bila je da uvali kukavičje jaje glavnoj konkurentskoj velesili: to jest SSSR-u! Raspad SSSR-a i ekonomska "šok terapija" koja mu je uslijedila bila je poprilična katastrofa za većinu bivših sovjetskih republika. Smjena marksizma neoliberalizmom svodila se na onu narodnu: sjaho Kurta da bi uzjaho Murta! Teško da je potrebno podsjećati na što je ličila situacija u Rusiji 1990-ih, kada su obični ljudi doslovce umirali od gladi i hladnoće, Jeljcin slao tenkove na parlament, mafija se nakotila u svim porama društva, a šačica korumpiranih oligarha preko noći preuzela glavninu bogatstva zemlje. Možda najindikativniji primjer te katastrofe su malene baltičke države Estonije, Latvije i Litve, koje su od 1990. do 2010. izgubile oko 15% svojeg stanovništva! Staljin nije u njima uspio izazvati toliko depopulaciju! Hrvatska i Bosna, uz rat i agresiju 90-ih, nisu uspjele izgubiti toliki postotak stanovništva! Kad neoliberalni ekonomisti onda vele kako su ti 'baltički tigrovi' primjeri uspješnih tranzicija iz socijalizma u neoliberalizam... čovjek onda ne želi ni pomišljati kako izgledaju neuspjele tranzicije!
Da zaključimo: liberalna ekonomija slobodnog tržišta, u kojoj god inkarnacija da zaživjela, jedna je velika prijevara. Oduvijek je bila prijevara i nastala je kao prijevara – kao ekonomsko oružje koje, ako se uspješno implementira, omogućava da se stranu zemlju osvoji i opelješi bez otvorenog rata. To je ekonomski sustav koji je ciljano osmišljen da ne uspije! Liberalna ekonomija nema nikakve veze s kapitalizmom, dapače, kao što je rečeno, sve kapitalističke velesile izgradile su svoje nacionalne ekonomije po principima apsolutno suprotnim školi slobodnog tržišta. Kapitalizam kao ekonomski sustav teži rastu kapitala, tj., povećanju bogatstva u društvu, dok slobodno tržište vodi upravo u siromaštvo, u propast, u porobljavanje. Liberalna ekonomija nema nikakve veze niti sa slobodnim, demokratskim i civiliziranim društvom: njeni propnenti više-manje otvoreno su zagovarali diktatorske režime i nametali ih gdje god i kad god su mogli. Oni koji su kroz povijest imali najviše koristi od slobodnog tržišta mahom su bili robovlasnici, šverceri droge, fašistički kolaboratori, vojne hunte, mafijaški oligarsi... jednom riječju, šljam ljudskog roda!
I naposlijetku: danas je praktički pa nemoguće išta reći o marksizmu, a bez da se odmah ne povuku konotacije o Staljinovim gulazima, krvavim revolucijama, nebrojenim žrtvama komunističkih režima i svim ostalim zlima koje je isti uzrokovao. Tom logikom, želimo li biti doslijedni, liberalnu se ekonomiju slobodnog tržišta mora smatrati odgovornom za opijumske ratove, irski pomor glađu, latinoameričke vojne hunte, rusku mafiju i mnoge slične zločine u recentnijoj ljudskoj povijesti.
Post je objavljen 22.06.2014. u 14:44 sati.