Marketing
Nerealnost bijega u realnost
Čitam kako se jedan pariški most polomio pod teretom masovno nagomilanih lokota koji simboliziraju zavjete ljubavi. Masovnost i pretjerivanje doslovno su skršili auteničnost ostavljajući po običaju samo trash/kič. Mogli bi reći da se ograda mosta polomila od pretjeranih iskaza ljubavi. Meni je kroz glavu prošlo recentno „Vjenčanje desetljeća“ u Gradu te misao da se pariški lom uopće ne bi desio da su redovito, osim što su stavljali, i skidali one lokote koji su završili ljubavnim krahom, odnosno, kršenjem ljubavnih zavjeta (a bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti koliko je takvih).
No u prvom redu mi je zanimljiva ta ljudska potreba slijepog kopiranja. Ako jedan napravi nešto, i drugi bez razmišljanja slijedi. Jedan par veže lokot, drugi će za njim, jedan praznovjerno baci novčić u fontanu i drugi će, jedan bulji i vjeruje u nevidljivo nešto, evo začas i drugih buljača vjernika u ništa. Paralelno razumu, a još češće i na njegov uštrb, svi smo mi silom prilika povremeni buljači u neko i nekakvo ništa.
Posljednjih tje/dana ponovo sam u nekoliko navrata čula Onu poštapalicu koju se uobičajeno sluša pred nogometna prvenstva, a koju sam vrlo vjerojatno i sama nekoć u nekoj prilici izgovorila: „Da mi je sljedećih mjesec dana pobjeći negdje u prirodu ili planine od ovog (misli se: nogometnog) ludila“. No ovaj put pomislih: A da je meni pobjeći od ponavljanja i slušanja jednih te istih izjava, kojima se ili a) izbjegava realnost ili b) javno obznanjuje ili glumi nezainteresiranost / posebnost / otpadništvo od mase. Ali nisam te sreće. Niti od vrste koja bi klasični romantizam bijega u osamu prirode smatrala realističnijim (od npr. bijega na prenapučeni stadion). Ugodnijim možda, ali ne realističnijim.
Tehnički gledajući, svjetska nogometna prvenstva najmasovniji su organizirani svjetski sportski bijeg od stvarnosti (uz Olimpijske igre), a oni koji im hodočaste (ovako ili onako) bježe na mjesec dana od svojih svakodnevnih života. Baš kao što se od stvarnosti bježi i na sat ili dva dnevno uz kakvu tursku sapunicu, film ili album omiljene grupe. Tehnički govoreći, čak i oni koji priželjkuju bijeg od nogometnog ludila, zapravo opet priželjkuju bijeg od stvarnosti, ali ovaj put od masovnog bijega (od stvarnosti). Kako onda definirati vrijednost na kvadrat? Kako uopće imenovati priželjkivani bijeg od najvećeg svjetskog bijega, odnosno, potrebu eskapizma (individualnog) od samog eskapizma (masovnog)?
Nemam pojma. No uočavam da je ljudima povremeni psiho-fizički bijeg (pa paradoksalno i od bijega) očito neophodan da bi uopće funkcionirali. Baš kao što nam je svima, bez izuzetka, potreban i san. Ovo bi samo bio organizirani san mase na javi.
(Sad mi se javlja misao da redovito upražnjavamo zapravo različite vrste eskapizma: kvantitativni (kako individualni tako i masovni) i kvalitativni (bijeg pojedinca od same mase odnosno mase od pojedinca). Ili bi išlo obrnuto?)
Neću dakle prigodno frktati na nogometno ludilo, nema smisla i ne osjećam potrebu. A neću ga sigurno ni hvaliti. Realno gledajući, ako ne živite na pustom otoku bez ikakva kontakta sa svijetom, nema šanse izbjeći ono što nam slijedi. Ako imate problema s tim, pomirite se s tim. Od bijega ništa, pa čak i da je slučaj da ga iskreno zazivate a ne glumite samo imunitet na masovno ludilo jer se to po nečijim poimanjima navodno od intelektualaca očekuje (čitaj: da posve prezru nogomet kao primitivnu igru čopora divljih muškaraca koji naganja loptu, dok ih još veći čopor divljaka bodri). Praćenje događaja, komentiranje i eventualno uživanje (u ljepoti igre ili aktera, pozitivnim i negativnim pojavama i fenomenima, na terenu i van njega) ne kolidira sa kritičkim umom koji je jedna od značajki individualnosti. Osobno uopće neću isključiti mogućnost (zbog kronične alergičnosti na nogometnu mašineriju, mafiju i čopore, odbojnosti prema navijačkoj masi i žestokog zaziranja od nogometne histerije) da koji put i sama bacim oko na kakvu atraktivnu tekmu (ako je bude) i da u tome - uživam.
Post je objavljen 11.06.2014. u 22:00 sati.