Uvijek sam za sebe mislio da sam ekološki osviješten. Bio sam onaj koji je tjerao prijatelje da žvake i čikove (ugašene naravno) bacaju u smeće umjesto da ih ostavljaju na cesti. Jednom sam čak završio i na policiji jer sam išao pokupiti bocu koju je prijatelj bacio preko živice u neko dvorište (bio sam novi u Zagrebu i nisam znao da je to dvorište MUP-a). Veš-mašinu sam programirao da pere u 5h ujutro kako bih potrošio što manje struje. Vozim se biciklom jer je, između ostalog, ekološki prihvatljiviji način prijevoza. Za svoje prijatelje pomalo sam pretjerivao. I tako sam, jako ponosan na svoj zeleni život, živio sve do 2010. godine. U mojoj blizini mi nije bilo ravnog. U ljeto 2010. godine malo sam se više zbližio s jednom Dubrovčankom. Odmah smo skužili da nam se sviđaju slične stvari i o svemu tome pričali vozeći se biciklima „uzduž i po preko“ po gradu. I ona isto baca smeće u smeće (ne znam zašto je to čudno), perilicu rublja pali preko noći, ona čak i papir odvaja u posebne kontejnere. I staklo. Bilo nam je lijepo zajedno i htjeli smo se još više družiti, pa smo se nakon 2 godine uselili u zajednički stan. Tada mi je već bilo potpuno jasno da moje zelenilo nije ni do koljena njezinom zelenilu. Prilikom useljavanja veći dio vremena smo proveli odlagajući nepotrebne CD-ove, i to na način; cover CD-a ide u papir, kutija od CD-a ide u plastiku, a sam CD ide na neku treću hrpu. I tako 3 veeelike kutije pune CD-ova. Odmah sam požalio što nisam sve CD-ove ostavio kod sestre (blaženi mp3 playeri). S vremenom sam i ja više pozelenio. Jednostavno nisam imao izbora. Znao sam da je to što radi ispravno i da ne bih našao argumente koji bi dokazali suprotno. Sve da sam ih i našao, duboko u sebi bih znao da je to zbog manipulacije i da se neodgovornije ponašam. I tako danas imam 3-4 koša za smeće (možda i više, ali tko bi brojao), jako malo plastičnih vrećica (već nas u trgovinama znaju kao „oni koji ne žele vrećicu“), na tržnicu idem s vlastitim škarniclima (koji se nisu oštetili od prošlog placovanja), perem čašice od jogurta i ABC sira, bočicu parfema rastavljam na dijelove (a ne bi čovjek rekao da tu ima dijelova dok ne počne rastavljati) i svaki dio stavljam u drugi koš,… Nekad mi se znalo dogoditi da ambalažu od gela za tuširanje ostavim u smeću u kupaonici, ali sam ga sutradan našao u perilici (zajedno s onim čašicama jogurta). Sve mi je bilo jasno. Istini za volju, moram priznati da se jako dobro osjećam dok „recikliram“. Uopće mi nije „tlaka“ odvajati otpad. Stvarno imam osjećaj da činim nešto dobro za sebe, za ljude oko sebe i za ljude poslije sebe. Više uopće ne razmišljam gdje ide koja vrsta otpada. Čak i prijatelji koji nam dođu u goste odvajaju smeće. Eto kako je lako postati ekološki osviješten. Treba se samo zaljubiti u Dubrovčanku. Ili samo zaljubiti.
Post je objavljen 10.06.2014. u 17:58 sati.