odričemo se boje patnje
dotaknuvši strune lutnje
uplašenog koraka
uz slatku glazbu, krenimo do mjesta
gdje se sretne završetak života
kao u prozirnom balonu
upoznajmo svoje lice
je li to mjesto gdje ostajemo
uz dvojnika slomljenog srca s osmijehom
koji pripada drugom?
tišina voli čarobne strune,
jedino tako može zaboraviti ništavilo
i dan kad smo poklanjali sebe,
a sve se unaprijed znalo...
i to, da smo u boli zaustavljali suze
kako bismo u njima sačuvali sjaj očiju,
uzdahe za imenom sraslim u srcu
jesmo li zavrijedili makar riječ oprosta?
daleko smo, toliko daleko,
da i sutra iza noći ne postoji,
različitost duša u pokori,
a samo sjaj nedostaje u koraku,
da te dotaknem.