Kada se netko bavi fotografijom, bilo iz hobija, bilo profesionalno, jedno je sigurno - nakon godina bavljenja fotografijom, može se nagomilati velika količina snimljenog materijala.
Oni izbirljivi, (pogotovo u slučaju da pucaju digitalno) često sve svoje snimljene fotografije kojima nisu sasvim zadovoljni brišu odmah na licu mjesta. Međutim, oni neizbirljivi sve snimljene fotografije (osim onih stvarno loših koje nema smisla čuvati - totalno promašenog kadra, fulane ekspozicije, mutne, stresene - jednom rječju "fotografskog smeća") spremaju u arhivu, i tako mogu u nekoliko godina skupiti arhivu od nekoliko desetaka tisuća ili čak stotina tisuća fotografija.
Kako naravno nitko nema toliko savršenu memoriju da se sjeća apsolutno svake snimljene fotografije, ponekad se može javiti želja za kopanjem po arhivi snimljenih fotografija, i tada se mogu dogoditi dvije pojave:
Prva pojava je da se u arhivi pronađu fotografije koje se u startu nisu činile "bog-zna-što", no nakon što su "odležale" (i nakon što se fotografovo fotografsko iskustvo i znanje povećalo) počnu djelovati "upotrebljivo" (uz možda malo obrade - izrez, popravak kontrasta).
Druga stvar je naravno, ona suprotna, da fotografije koje su se u trenutku snimanja činile savršenima, i koje su odmah odabrane kao "reprezentativni primjerci" (fotografije za pokazivanje i izložbe) zapravo nakon nekoliko godina više autoru ne izgledaju tako "savršeno" kao na početku.
Kako god da se okrene, ova druga pojava je svakako pokazatelj fotografovog napretka, dok je prva pojava samo odraz one narodne poslovice da i "ćorava kokoš može naći zrno", ali ga zbog neiskustva i neznanja nije u stanju u tom trenutku prepoznati...
Post je objavljen 09.06.2014. u 17:33 sati.