Honoré de Balzac to Countess Ewelina Haska (June, 1835):
MY BELOVED ANGEL,
I am nearly mad about you, as much as one can be mad: I cannot bring together two ideas that you do not interpose yourself between them. I can no longer think of nothing but you. In spite of myself, my imagination carries me to you. I grasp you, I kiss you, I caress you, a thousand of the most amorous caresses take possession of me. As for my heart, there you will always be — very much so. I have a delicious sense of you there. But my God, what is to become of me, if you have deprived me of my reason? This is a monomania which, this morning, terrifies me. I rise up every moment say to myself, ‘Come, I am going there!’ Then I sit down again, moved by the sense of my obligations. There is a frightful conflict. This is not a life. I have never before been like that. You have devoured everything. I feel foolish and happy as soon as I let myself think of you.
Dok čitam ovakve ljepote od pisama dođe mi da požalim što sam rođena u ovo doba. Doba facebooka, twittera i sličnih društvenih mreža, interneta općenito, nije nimalo obećavajuće. Kada vidim kako su se ljudi nekada izražavali, trud koji su ulagali u svaku riječ, opis, emociju, kako bi što bolje prikazali voljenoj osobi ono što im prolazi mislima je zavidan. Nije bilo vremena za izgubiti, pa tako nisu niti riječi trošili bezveze. Ne znam što bi se danas ikome moglo dogoditi da napiše takvo pismo. Danas vlada stav 'ima se vremena', pa su tako ljudi često preponosni da izraze emocije ili ih je strah u datom trenutku. Nekada to sigurno nije tako izgledalo. Kada je pismo moralo putovati, danima, tjednima ili mjesecima do svog odredišta, nisu se pisale gluposti i nije se zamaralo s istim. Ako su slučajno vidjeli nekoga tko im se sviđa, nisu ga mogli tražiti na facebooku kasnije, odmah su poduzimali nešto po tom pitanju jer nitko nije garantirao da će ikada opet vidjeti tu osobu. U prošlosti je romantika stvarno mogla živjeti.
Dotaknula sam se teme, naravno, i sa prijateljicom, koja mi je udijelila dvije rečenice iz pisma koje je jedna žena poslala njezinom djedu nakon prekida:
„ Zamisli pustoš koja je nastala poslije orkana, onaj mir i tišinu punu praznine bez znaka života. Prazninu u kojoj se osjeća razaranje i mrtvilo.“
Ni mome djedu nije nedostajalo pjesničkoga duha kada je baki na albumu, koji je bio njegov vjenčani poklon njoj, napisao sljedeće:
„ Draga Štefica,
u najtežim časovima svog života, nađi zaborav otvarajući ovaj album, i sjeti se da postoji čovjek koji te uvijek i iskreno voli.
Tvoj Majk“
Prva razglednica koju joj je napisao tokom zimskih praznika 1964. godine, kada je imao samo 22 godine, išla je otprilike ovako:
" Uz fijuk bure i tiho šaputanje pahulja snijega,
rado te se sjeća Majk"
To sve nije ni bilo tako davno, a opet svašta se promijenilo. Nitko više ne ulaže ni upola toliko truda uopće na razgovor, a kamoli na izražavanje emocija. Nitko jednostavno nema potrebe za tim jer to, kao, možemo učiniti u svakome trenutku, javiti se nekome, a opet koliko puta se dogodi da na kraju to uopće ne učinimo. Žalim za time što je internet ubio ovakav način izražavanja i jako bih voljela kada bi se to jednom vratilo, iako mislim da je čar zauvijek izgubljena i da će se vratiti samo ako to postane nešto što je 'in'. Nadam se da ima rijetkih onih među nama koji ipak iskoriste svaku situaciju u kojoj se nađu da odmah kažu kada im se netko recimo sviđa, kao što je recimo davno moj tata zaustavio mamu dok je sa prijateljicom bila na skuteru i stajali su na semaforu. Obratio joj se iz auta pored. Da taj tren nije ništa poduzeo danas najvjerojatnije ne bi bilo mene. Zamislite u koliko takvih situacija se nađemo u životu, iz kojih se može svašta izroditi, a ipak nismo ništa poduzeli i tako živimo u neznanju. Neznanju od nekog drugog mogućeg, možda i ljepšeg, života koji smo propustili radi kukavičluka.
Trebali bi poduzeti nešto po tom pitanju, ako ni zbog čega drugoga onda barem zato da se jednog dana ne bi pitali „Što je moglo biti, da je bilo...?“. Nikada na kraju ne žališ zbog nečega što si napravio i što se izjalovilo ili si pogriješio, nego zbog stvari koje si propustio napraviti.