Ubija me ova svakodnevica, dani koji prolaze, a iza njih ništa ne ostaje, dani u kojima tražim bijeg od prošlosti, a ona se sve više veže za mene kao da nešto izgubljeno traži. Nije mi jasno zašto se je vratila jer otišla je jednom i odnijela sve sa sobom i tada sam krenula i ja ali krenula sam krivim putem, putem koji sam odabrala ne gledajući da put u daljini izlaza nema. Ne, nisam se pokušala vratiti jer tada sam odlučila da ću pronaći sreću na tom novom putu i zaboraviti prošlost, ali.....
Prošlost me moja prati u stopu, bojim se tišine jer čujem prošlost što mi govori, umjesto jedne svako jutro stavljam dvije šalice na stol kada kuham kavu jer moja prošlost je pored mene tu, a ipak uistinu daleko jer ima snage samo pored mene biti u meni, a ja, ja joj se ne mogu oduprijeti jer...
Toliko divnih stvari ima u svakom novom danu, ja to ne vidim ne zato što ne želim nego ne mogu jer prošlost me mora pustiti, znam da će te mi sada reći da ja moram pustiti nju kako bi otišla ali uistinu mene prošlost ne pušta od sebe iako je to stalno molim jer želim krenuti, želim se maknuti s mjesta, s puta na koji sam došla ne razmišljajući da ću ostati sama i razgovarati uz jutarnju kavu sa svojom prošlosti koja ni svake noći ulazi u san i ne ja više ne želim ni spavati jer jedino dok sanjam sretna sam.
Prošlosti moja dođi pogledaj me u oči, pričaj sa mnom nekoliko minuta i dozvoli mi da krenem dalje jer sama više nemam snage.
dodatak
danas mi se pleše, pa plešite vi umjesto mene
Post je objavljen 06.06.2014. u 08:43 sati.