On ju je volio na svoj način. Ona mu je znala sve oprostiti. Bio je redikul u mjestu. Zvao ju je od milja pantagana. "Bolje da san tvoja pantagana nego njegova dama": rekla je Cicibela kad ju je po tko zna koji put uvjerio da je samo ona prava i jedina.
A meni je lijepo bit tvoja prasica i još ljepše kad mi ne treba tvoja kasica, kartica. Tako si mi i fratello, friend i fucker. Fokusirani smo na fleksibilno i sve funkcionira fucking fantastično. Kartice su u plusu, sitniš za tržnicu i euro jack pot, blagi smo prema okolišu, parkirali smo auto, vozimo bicikle, udomili smo mačića, sakupljamo ljekovito bilje, ne pušimo i sportaši smo. On je meni oprostio i ja bi njemu oprost dala i novi nadimak kao Roko Cicibeli. Ne znam koja bi životinja bio. To će doć spontano. Tako sam za neke majmunica jer njima piše razum na čelu. Moja je guzica nagonska. Tako mi se dogodilo sve najbolje. Iz noćnog ljetnog sinkroniciteta dogodila mi se sadašnja ljubav. Jedan telefonski poziv prije deset godina nagonio me još jedno prošlo svršeno vrijeme okačiti o klin. Otpustila sam ljubav daleku libijsku i u istoj večeri osjetila novu. Plakao je od sreće tu večer. Nitko vidio nije. Opet može voljet. Čekao je tri dana moje javljanje. Izgubio je sve nade ali...moje nesanice su me potaknule i nagoni, opet. Šetali smo sutradan sumrakom Verudele. Zapamtili Pink Floyde s ljetne terase: Another brick in the wall...
Postelja - stijena, plahta - njegova crna košulja. Propustio je zatim i utakmicu Hrvatske - Brazila. Repriza nakon 8 godina. Mogao je birati gdje je i s kim hoće uživati. Izabrao je prsten Arene i mene. Kad otpustiš dogodi se sve. Kroz nagone najviše. U njima su iskonske istine. Razbijaju se najčvršće zidine, strahotno stidne iz kojih se grade nove ljepote, nadimci i kasice prasice.
Post je objavljen 05.06.2014. u 15:30 sati.