Pregled posta

Bog će pomoći....

O tom potom...

Cijeloga života borimo se protiv nečega. Temperature, zubobolje, protiv depresije, protiv čireva, protiv umora i bakterija, protiv virusa i pitajBoga kakvih virusa i nametnika, a ne shvaćamo, ne ako dublje ne razmislimo o problemu koji nas tišti, da smo većinom protivnici..sami sebi. Uz dužno poštovanje virusima i bakterijama i ponekim „vanjskim“ faktorima, postoje bolesti koje proizvedemo sami, hranimo ih i održavamo, pružamo im sve idealne uvjete za rast i razvoj..i onda se sjetimo..kad vrag odnese šalu...boriti se protiv tog nepoznatog protivnika. Nepoznatog? Malo sutra.
Najlakše je zatvoriti oči pred istinom, posebno kad doznate da vašim tijelom, ili jednim njegovim dijelom, hara njegovo visočanstvo – karcinom.
Objava rata slijedi, a tko će odnijeti pobedu ovisi o kome?
Gospode, protivnici smo sami sebi, jer navedeni gospodin nije nastao slučajno, odabirom najpovoljnije lokacije, negoli smo mu sami omogućili da se razvije od naših vlastitih, poludjelih stanica koje smo godinama hranili svim i svačim, najčešće nečim nezdravim.
Koga smo hranili? Same sebe. I sada „on“ teži da me nadvlada? Mene? E nećeš, ne, gospodine!
Dok moja Ja, Sebe, Sebstvo diše, i ti ćeš disati, pa si ti sad misli hoćeš li kad moje srce prestane kucati, a pluća disati i ti opstati..ili nećeš. U konačnici, ti si ja, a ja sam ja i ja sam jača od svih ostalih Ja i borit ću se protiv sebe svim sredstvima. Povratit ću te ako treba, iako uživotu ne pamtim kada sam povraćala. Izbacit ću te kroz sve pore moje kože, onako kako se izbacuju svi ostali otrovi, uništit ću tebe – sebe i ostati čista Ja bez viška ili manjka staničnog tkiva.
...

Teško je prihvatiti neke istine, ali kad te istine jednom u svijesti pronađu svoje mjesto, ništa više nije teško. Nisam samoubilački nastrojena – gle tog sklopa riječi: samo-ubilački, ali saznati da te neizlječiva bolest izjeda iznutra, da ti vrijeme smrti više nije tolika nepoznanica kao tek koji trenutak ranije, težak je šok, još jedna istina koju treba prevladati, nadvladati, savladati.
Hrabro gledam kroz prozor.
Vrana je proletjela u svojoj neprekidnoj potrazi za hranom.
Galeb se smjestio na rubu krova Centra za dijalizu čija slika se proteže duž prozora iza kojega živi neki drugi svijet i dišu neki drugi ljudi, a moj mozak, taj kompić koji nikada ne prestaje sa radom, pa ni kada „spava“, tog je prelijepog, proljetnog dana bio prisiljen procesuirati – istinu.
Ja protiv sebe same.
Karcinom i ja, jedno nasuprot drugome i jedno unutar drugoga, spremni na skok.
To moje drugo ja, taj pripadajući mi zlotvor, stvor nastao od mojih vlastitih stanica, moje dijete rođeno tko zna kada i raslo u potaji, sada odjednom žudi da me nadvlada. Mene. Svog dobročinitelja koji gaje bezvremenski hranio nikotinom slatkišima, tim šećerima od kojih buja, raste poput kvasca u mojim ustima.
Tko je nevin i tko je kriv? On ili ja? On kao dio mene. Ja sam ga stvorila, ja ga rađam u mukama koje tek dolaze, najavljene teškim operacijama, zračenjima, kemoterapijama i u konačnici – smrću.
Protiv sebe – Ja.
Nisam zaplakala.
Ne odmah.
Duboko u mojoj svijesti, u svim mojim ja, postojalo je to saznanje, ali sam bježala od njega. Odavno sam tom biću satkanom od nakupina nepoželjnih stanica duboko u podsvijesti dala pravo ime u uzaludnoj nadi da se to neželjeno čedo neće roditi.
Uzaludno zavaravanje.
Nije me uplašilo saznanje i nije me rasplakalo ni na trenutak to, negoli tiho izgovorene riječi – ne želim mojoj djeci priuštiti godine patnje.
Ne želim to priuštiti ni sebi.
Jer, smrti se ne bojim. Odavno znam da nitko nije vječan, no međutim, da neću dočekati zadnji nastavak knjige „Igre prijestolja“ koju revni autor upravo dovršava, a znajući koliko vremena treba da djelo tiskano vani stigne na police naših knjižara...
Ne.
Vjerujem da, predam li se upotpunosti to neću doživejti i da ću umrijeti u nadi kako će John Snow naposlijetku zavladati svim kraljevstvima, spasiti žive od neživih, od sjena koje me u ovom trenutku podsjećaju na mene samu i moju borbu protiv vlastite sjene. I da će mala Arya osvatničkim pohodom dozvati u sretnom završetku pravdu za sve.
E, pa ja želim doživjeti sretan završetak.
Ovako ili onako.

...

Plakala sam. Naravno da sam zaplakala. Gorko.
Iz dubine duše, sa strašnim bolom u srcu.
Plakala sam kad su djeca dojurila u bolnicu i sjela mi na krevet riječima:
- Mama, mi smo uz tebe. U svamu. Dogovorili smo se, ako ti smršaviš, i mi ćemo na dijetu. Ako ti izgubiš kosu mi ćemo se obrijati. Bit ćemo obitelj ćelavaca.
I naravno da sam zaplakala u čvrstom zagrljaju svojih anđela.
A onda sam se probudila, jednim preciznim rezom odvojila od bola koji razara i počela se najprije polako smiješiti. Pa smijati. Sipati šalu za šalom.
Bilo im je to čudno, ali tek na kratko. Poznavale su me. Znale da optimizam iz mog žića nikada neće nestati, pa i ako treba umrijeti, bit će to sa osmjehom na licu.
Njihova mama živi da bi se smijala. Svojim licem.
- Gospođo, zar vi imate snage za smijeh?- pitao me nedugo nakon što su cure otišle slučajni promatrač na klupi pred bolnicom.
Oooo da!!!!
Imam i volju i želju i potrebu.
Polako, rađalo se još jedno moje čedo – inat, a sa njime i nepresušna potreba za smijehom, radošću, ljepotom življenja i odom proljeću koje je vani toplim zrakama sunca grijalo hladne prozore moje bolesničke sobe.

...

Oni koji me poznaju raći će da je istina ovo što velim: i ako nemam sreće u životu i sa životom, bar ne previše, nečega sigurno imam. Apetit.
Reći nekome kako nikada više neće moći jesti kao svi ostali ljudi, kako nikada više neće na jeziku osjetiti slanost ribe, u nosnicama miris maslinova ulja ni pogostiti nepce božanskim (Bože, oprosti mi) okucom pršuta i sira – e, to je izazivanje.
Čisto, nepatvoreno izazivanje.

Ja, gurman od rođenja, ljubitelj dobre hrane, nakon još neprobavljene informacije o kancerogenoj tvorevini besramno raširenoj pod dijelu glave najvidljvijem, doznajem i tu poraznu činjenicu, seviranu na pladnju bezosjećajnosti uz osmijeh koji je iza svoje namještene blagosti krio štošta dugo što mom pažljivom oku nije moglo promaći.
Slušala sam.
Strpljivo.
Bez suza u očima, suze ostavljam drugima – za kraj.
Prekidajući tijek misli sugovornice koja se uživjela u to što će mi sve raditi, meni i sa mojim licem i tijelom, koje će dijelove odrezati i odakle će pokušati odrezati zamjenske, pa ako to ne uspije, a Bože moj gospođo imate vi još i ruke i noge, upitah, gledajući je ravno u oči:
- Recite, što vi meni tom operacijom možete garantirati? Izlječenje?
- Ne. Nisam ja baba vračara.
- Dakle, izlječenje je upitno. Idemo dalje. Kakvu kvalitetu života mi garantirate. Pazite, ne dužinu, dužina je ovdije manje važna.
- Pa, iskreno, ne baš neku kvalitetu. Osim operacije, zračenja, kemoteprapije. Disanje uz pomoć traheotomije, hrana na sondu ravno u želudac...govor, jako teško...
- Dobro. Hvala vam. A ako se ne odlučim za operaciju? Nadam se da ne moram odmah...
- Ne, ne, imate još malo vremena.
- Dakle, što mi ostaje osim operacije?
- Zračenje koje može na kratko zaustaviti cijeli proces, ali, zatvarat će vam se čeljust.....i na kraju...
Duboko u sebi već sam u tom trenutku odlučila – ne želim operaciju. Iz opravdanih razloga, zatražila sam nekoliko dana za razmišljanje.
- Dobro, dogovorit ću vam razgovor sa onkologom.
I tu je bio kraj našeg razgovora.
U trenutku kada sam odbila operaciju, prestala sam postojati za nju i kao pacijent i kao čovjek.
Ništa me nije rastužilo koliko ta porazna činjenica.
Ja volim svoj život, ali volim ga ovavog kakav je, ne ispunjen operacijama, bolničkim sobama i medicinskim osobljem. Volim život u krugu svoje obitelji, pa trajao on i deset puta manje od ovog predloženog.
Izašla sam iz bolnice, povrijeđena, stvarajući u mislima još jednu odluku: za pet ću godina, uz Božju pomoć i obasjana njegovom milošću, dragoj doktorici donijeti kavu iz automata i staviti je na stol u ordinaciji...uz osmijeh na SVOM licu.....
Molite za mene.


Post je objavljen 05.06.2014. u 12:14 sati.