Pregled posta

Trbuhom za zvijezdama

Pošto za mene nije pitanje "ostati ili otići", jer ja sam već odavno otišao iz Lijepe Njihove, nakon par tjedana uživanja u mom privatnom raju u kamenoj ne-baš-pustinji, došlo je vrijeme za otići u nove radne i životne pobjede. Ilitiga, trbuhom za zvijezdama, kako to već astro-mornari rade.

Dolazak u Pariz na Gare du Nord

je zanimljiv, kad ga izvedete skokom sa svog golog otoka bacanjem kamena s ramena preko Zadra u Bruxelles (ne, nisam dobil mjesto u EU parlamentu na izborima, zakej pitate?) i sjednete na brzi vlak do Pariza. Dodajem novu vrstu brzog vlaka na svoju listu (na kojoj vodi, po brzini, Maglev u Shanghaju i slijede ostali kineski vlakići od Suzhou do Shanghaja i Shenzhen do Guangzhou, zatim tajvanski HSR, Deutsche Bahn brzi Berlin-Koeln-Bonn, nedavno isprobani Ferrovie dello stato Frecciarossa u Italiji): ovo je Thalys, jedan od francuskih brzih vlakova:

Sasvim ugodan i nepretenciozan iznutra, ne preskup.

Let Ryanairom do Bruxellesa traje dva sata i košta 58 eura, vlakom dalje do Pariza je 1h22min i 91 eur. Mislim da bi našim vlakovima trebalo četverostruko toliko vremena-evo provjeravam, to je oko 270 km zračne udaljenosti, isto koliko i Zagreb-Split. Dalji komentari nisu potrebni. Naravno, nije jeftino, ali ako kupite kartu jako unaprijed ili imate neku od kartica redovnog korisnika, može to i za trećinu te cijene. Ali kako bi naši splitski lizači saborskih oltara nabijali putne troškove svojim (vašim dragi moji, vašim...) novim Audijima i BMW-ima, da naprave takvu brzu prugu?

Da ne zaboravim, s busa od aerodroma do grada, negdje prije Bruxelessa, zanimljiv način rješavanja problema sa suncem:

Na ulazu u Pariz, vlakovi idu u par nivoa:

U Parizu me na podzemnoj dočekuje uobičajeni mix,

takav da bi najradije naručil jednu ljutu, ali u Bruxellesu sam popil Hoegaarden uz dobru salatu a la macedoine, pa preskačem ljutu i sjedam na gradsko-prigradski vlak, RER, i vozim se 40-ak minuta južnije.

Dakle, dolazim negdje a la Konjščina, Zlatar Bistrica, Budinščina, Golubovec:

Dobro, imaju i malo većih građevina:

Glavna ulica:

Sporedne ulice:

U brdima, lijepo, ruralno

gotovo pastoralno, što vjerojatno i reklamira ova slikica na ulazu u park:

Sve okruženo šumama, uz dolinu manje rijeke i hrpe potoka. Ovo je Yvette, prema kojoj je dolina dobila ime. Nekaj ko Plitvica, ili čak malo manjeg:

Za sad živim među jednim od onih krovova s druge strane potoka, a na onom brdu iznad je institut u kojem ću raditi, jedna od tvornica Hrabrog Novog Svijeta, sa sinhrotronima i sličnim čudesima fizike.

Francuskoj ide sasvim dobro. Zašto Francuzi mogu, a mi ne možemo? Zašto ja goljo de balcanicus moram dolaziti raditi kod šminkera de francuzikus, umjesto da sjednem na brzi vlak Zagreb-Varaždin, iskočim negdje oko Budinščine i odšećem do Croatincrotrona, u kojem delamo male slatke zvjezdice?

Probat ću to razumjeti u vrijeme koje ću ovdje provesti. Naime, za Nijemce sam još i mogao pojednostaviti da su solidni i puno rade, i da su jednom (dvaput) htjeli pojesti sve sacher-torte na svijete i skoro da su uspjeli, ali svi mi gastarbajteri znamo da to sve što se priča baš i nije popunjeno ispravnim atributima. Za Francuze "znamo" da baš i nisu solidni i da nije da se baš ubijaju od posla, poznato je da im je glavna zabava jesti, piti i (za)xxxavati sve oko sebe.

Dakle, čista ekonomska snaga koja valjda ide iz veličine zemlje i broja ljudi, prošlog kapitala iz starih dobrih kolonijalnih vremena i još
koječega? Možda.

Mi s brdovitog ili manje brdovitog Balkana se u najboljem slučaju možemo pozvati na ekonomski najbolja vremena u Jugi, kad su Ameri dali lovu Titu da bude pozitivni komunjara, a ovaj ju je podelil raji, da bude tiho, punih usta, zauzeta žvakanjem i vožnjom svojih Fića kupljenih na budzašto kredit. Sve ostalo u povijesti nam je jad i bijeda, ili feudalni glad pod ovim ili onom gazdama u tisućljetnoj, blatnoj kmetskoj prošlosti, ili pak tiho cviljuckanje pod ovih par stotinjaka bogatih od Tahijevih, ovaj Tuđmanovih vremena. Krleža je to sasvim lijepo uobličio, ne treba ići nikud dalje, nije Meštar svih hulja uzalud bio... Meštar.

Počinjem svoju šetnju Galskom nahijom, gradićem koji je kao glavni u dolini i za sad zijevam u čudu. Pa ovo je... mislim, tako se (re)vitalizira vukoxebina. Napravi se prigradski vlak, lijepe stare kuće se obnovi, lijepo se na tome usput zaradi, ljudi dobiju svoje mjesto pod suncem.

Ove slike pokazuju manje-više cijeli gradić:

Stil mi se sviđa:

Izgleda jednostavno. Ali očito baš i nije, jer bi ja onda to radil negdi pod Strahinščicom, a ne pod brdom kojem za sad ne znam ni ime, i koje me dijeli od Versaja.

Jedno je sigurno gušt ovdje, kad se dođe nakon desetljeća u Aziji: pred ovim sam stajal neko vreme, ko pred Madonnom:

Naišel sam i na divovovsku blitvu, caricu svih blitvi:

Na blagajnu sam donesel košaru punu jagoda, malina, trešnji, sireva, jogurta... i naravno, rukole! Mljac!

Au revoir!

Post je objavljen 03.06.2014. u 23:35 sati.