Pregled posta

Voljeti i živjeti promjene

Gotovo je svakome na usnama stih iz Preradovićeve pjesme Mujezin: "Stalna na tom svijetu samo mijena jest". No, uporno me prati dojam da većina ljudi uopće nije spremna prihvatiti promjene, već se one najčešće uzimaju u obzir kao neka vrsta elementarne nepogode, a ne svakodnevna i sasvim normalna, a da ne kažem korisna i potrebna pojava. Stalno se teži nekom stalnom stanju sreće, bilo u ovom ili barem u onom drugom životu, a rasprave o nužnosti i prihvaćanju promjena temom su new age tekstova i literature s područja popularne psihologije.

- Traži se stalni posao, s nostalgijom se spominju vremena u kojima si mogao dobiti posao u državnoj firmi i tamo dočekati penziju.
- Traži se ljubav koja zajedno s leptirićima (ili, ako već mora, bez njih) traje doživotno, vječno. Teži se stabilnoj, sigurnoj vezi, koja kao takva postoji po inerciji - trebamo sresti srodnu dušu i to je to, neće više biti nikakvih problema.
- Traži se životni standard koji će osigurati barem takvo stanje u kojem neće trebati iz mjeseca u mjesec krpati kućni budžet kako bi se platili računi ili barem spriječilo isključivanje telefona, struje, plina...
- Grčevito se nadamo se sretnoj i mirnoj budućnosti naše djece, lišenoj stresa kojeg smo mi prolazili. Možda smo i opterećeni genetskim predispozicijama za bolesti koje postoje u našim obiteljima, pa se nadamo da će ih mimoići, nadamo se njihovom doživotnom dobrom zdravlju.
- Nadamo se i vjerujemo u stanje blaženstva nakon smrti - neki priželjkuju fontane i predivne potoke vode, drugi djevice, treći nirvanu... Svi žele vječni mir i sreću.
I tako dalje, mogla bih nabrajati do sutra.

Što je u tome loše? Osim posljednjeg, što ne mogu znati već samo vjerovati ili ne (a nemam namjeru ikome nametati što da vjeruje niti kritizirati, to je svačije osobno pravo), činjenica je da su sve to želje koje, ako se i ostvare, nemaju nikakve šanse da pruže trajni osjećaj zadovoljstva.

Ako i dobijemo neki stalni posao, vrlo je velika vjerojatnost da ćemo nakon pet godina postati nemirni, nezadovoljni i frustrirani radnim mjestom - naime, kažu da u prosjeku zadovoljstvo poslom traje pet godina, čak i ako je riječ o kreativnim zanimanjima; u tom razdoblju damo najviše od sebe, u stanju smo ostvariti svoj puni potencijal, a potom nam treba korak dalje... ili napredovanje, promjena funkcije ili nešto sasvim novo.

Za stalno zadovoljstvo vezom, potpuno sam uvjerena da ne postoji bez truda oba partnera, stalnog rada na kvaliteti veze te stalnih većih ili manjih promjena ili barem prihvaćanja istih. Minimum je prihvatiti partnera kao čovjeka koji će se s godinama više ili manje promijeniti, dati mu pravo na njegove osobne promjene, a ne tražiti da bude isti kakav je bio prije pet, deset ili pedeset godina.

Ostvarimo li pak taj hrvatski san o redovitom plaćanju računa kao minimumu životnog standarda, pa čak i ako se pobrinemo da takvo stanje traje do kraja našeg života, ubrzo ćemo postati svjesni da to nije jedino što nam treba da bismo bili zadovoljni. Primjerice, uništimo li zbog posla obiteljski život, uzalud nam zadovoljstvo plaćenim računima.

Prirodno je i normalno nadati se da će našoj djeci biti bolje nego nama, da će imati idiličan život. No, prirodno je i normalno da neće. Rođeni su na istoj planeti, bit će opterećeni možda drugačijim problemima od naših, ali itekako će ih imati, njihova tijela nisu nesalomljiva niti otporna na sve bolesti, pa ako ih i neće zakačiti nešto iz obiteljske prošlosti, sustići će ih nešto drugo. Rođeni su sa svojim križem kojeg će morati naučiti nositi, a mi im eventualno možemo olakšati teret kad god je to moguće... Ali imaju i imat će ga.

I tako se iz dana u dan nečemu nadamo, a čim manje nečega imamo i čim više nam je to daleko i nedodirljivo, tim više smo uvjereni da nam baš to treba da bismo bili sretni. Malo je onih koje će zadovoljiti nešto manje ili drugačije, koji će možda otkriti da zadovoljstvo može biti puno bliže i pristupačnije iako ga u tom obliku nisu očekivali... Ljudi su skloni fiksiranju na nekakvu ideju, cilj i uporno, slijepo oru u tom pravcu, stalno po istoj njivi...

Nedavno sam bila na psihološkom testiranju za edukaciju koju ću upisati vjerojatno na jesen. Žena mi je postavila pitanje: "da možete birati između stalnog radnog mjesta sa stalnom plaćom i zgoditka na lutriji, što biste izabrali?" U tom trenu zaboravila sam reći da prije svega ne vjerujem u postojanje ičega "stalnog" (zato vjerojatno i pišem ovaj beskrajni blog), posebno ne kada je riječ o poslu u kontekstu vremena u kojem živimo. Ono što sam odgovorila bilo je: s obzirom na to da ne bih mogla izdržati uvijek jedan te isti posao, da bi mi postalo dosadno i nezanimljivo, uvijek bih se odlučila za zgoditak na lutriji. Ali ne zato da bih mogla dignuti noge u zrak, pa uživati, već da uložim u razne projekte, da eksperimentiram...

Moja ljubav prema promjenama počela je davnih dana, u ranoj mladosti kad sam urlala na sav glas (nimalo dubokoumnu) pjesmu: "Dobre djevojke, one idu u raj baš sve, loše djevojke idu kud god zažele". Ne, nisam poželjela biti loša, ipak sam više-manje pristojno odgojeno čeljade, pritom bez osobnih sklonosti delinkventnim oblicima ponašanja, ali tada mi je palo na pamet da bi mi neki stalni osjećaj mira bio jezivo dosadan i da to uopće ne želim u životu. Nakon što sam izgubila tri trudnoće, pa rodila dvoje zdrave djece (o čemu sam opsežno pisala u prošlom postu), postala sam apsolutno svjesna onoga o čemu sam već dugo razmišljala, a to je da prave sreće nema bez nesreće. Ako nikada ništa nismo izgubili, ne možemo u punom smislu te riječi spoznati i cijeniti sreću, često je čak ni ne prepoznajemo, sve nam je na isti kalup... Zna se zašto su djeca koja su rasla potpuno zaštićena, materijalno sigurna, smještena u centar svemira svojih roditelja često tako razmažena, nesnalažljiva u životu, bez spoznaje o tome kako i u čemu stvarno uživati. S druge strane, administracija jedne lijepe, ljubavne stranice na Facebooku počinje me ubijati u pojam, iako to radim za čovjeka kojeg neizmjerno poštujem i volim. Iz dana u dan postovi u kojima se cvrkuće, ljubuje, kućica u cvijeću, trava oko nje, vječna ljubav, vječno blaženstvo... Ama dosadno je! Pa tko će više smišljati i nalaziti svakodnevno divne, idilične, ljubavne sadržaje. A da ne kažem da mi ni ljubavi nema bez neke promjene i akcije. Ali upravo takve sadržaje ljudi sumanuto lajkaju (pritom ne govorim o klincima, već ljudima u srednjoj životnoj dobi). To nisu skroz pekmezasti postovi u stilu onih tinejdžerskih leksikona kakve smo nekada pisali, već nešto ozbiljniji, ali ipak romantični sadržaji. Znam da su ljudi danas željni (da ne kažem gladni) ljubavi, ali ono što me tjera na razmišljanje jest da stalno priželjkuju te divne događaje, a da nisu spremni na drugačije scenarije, na to da ih život iznenadi. Pa nedavno mi je prijatelj psiholog rekao da je odlučio da se više neće emocionalno angažirati kada je riječ o ženama... Da, to je svakako nešto što možeš odlučiti - došlo ti je da ne voliš jer ne želiš biti povrijeđen, pa ćeš to i izvesti... Kako da ne, do prvog brodoloma kojeg ćeš možda malčice uspjeti odgoditi jer ćeš beskrajno dugo uvjeravati sebe da imaš osjećaje pod kontrolom i da to što osjećaš nije ništa ozbiljno već prolazno, da ti ne znači ništa... A da ne govorim o mogućim propuštenim prilikama koje će otići u vjetar zbog odlučnosti koja bi te trebala "sačuvati"...

Život čine promjene - to je predivna simfonija koju izvode najrazličitiji instrumenti. Virtuoz na klaviru ne može svirati samo na bijelim tipkama, niti je moguće doživotno izbjegavati Balaševićev "D-mol". Možda ste trenutno očajni i nezaposleni, a možda ćete upravo zahvaljujući tome otkriti svoju kreativnost, pronaći nešto što će vas usrećiti u sasvim drugoj struci, a da to nikada ne biste otkrili da ste ostali u bivšoj firmi, možda će djeca imati više vaše pažnje nego što bi je imali da ste od jutra do mraka na poslu, a možda ćete (poput mene) otkriti koliko divne mogu biti kompenzacije, pa ćete si priuštiti puno dobrih stvari za koje inače ne biste imali novac... Promjene uče, tjeraju nas da napredujemo, zaslužne su za kontrast koji je neophodan da nam otvori oči, da razlikujemo dobro od zla... Pa ako ih i ne možemo zavoljeti, moramo ih prihvatiti želimo li ostati barem normalni. Jer one jesu i bit će i ne možete baš ništa protiv njih. A ipak je lakše ako u njima nalazimo i prepoznajemo dobro, ako shvatimo da nisu kazna, a posebno ako uživamo...

Post je objavljen 03.06.2014. u 03:47 sati.