Marketing
FOTOGRAFIJE KOJE GOVORE (u povodu 100. godišnjice rođenja Milana Pavića)
U posljednje vrijeme u modi su razne fotografije kojima se trguje i preko interneta. Posebno su na visokoj cijeni fotografije iz starijih razdoblja, ali se trguje i novim fotografijama. To je vjerojatno potaklo mnoge nakladnike na izdavanje fotomonografija, negdje predstavljenih kao povijesne knjige, koje bi trebale zamijeniti pisanu riječ. Ipak, ni najbolja takva knjiga ne može nadomjestiti pisanu riječ, ali je točno da su najbolja kombinacija dobre fotografije i dobri povijesni tekstovi.
Ipak ima i fotografija kojima nije potreban nikakav popratni tekst. Dostatno je napisati samo godinu njenog nastanka, gdje je nastala i što predstavlja. Sve ostalo govore likovi kao glumci na pozornici, dok eksterijer svjedoči o nekoj sredini u dotičnom vremenu. Stoga je za gore prikazanu sliku dovoljno napisati da je nastala u proljeće 1942. godine u Daruvaru i da prikazuje izbjeglice s Kozare. Autor ove fotografije je majstor fotografije Daruvarčan Milan Pavić. Iz nje se može mnogo toga iščitati, a njen sadržaj potiče svakoga na duboko razmišljanje.
O Milanu Paviću( 31. 1.1914.- 1986.) se dosta pisalo, posebno u svezi njegove slike Kalvarije koja ga je učinila slavnim. Nakon što je tu sliku još prije Drugog svjetskog rata pod svojim imenom objavila jedna američka književnica u jednom tamošnjem časopisu pod svojim imenom, došlo je do sudskog spora zbog plagijata. O tome su tad pisale mnoge svjetske novine, a tom pisanju su se priključili i mnogi tadašnji kulturni autoriteti, među kojima je bio i Miroslav Krleža. Zadovoljština Milana Pavića tražila se pred jednim međunarodnim sudom. Sudski spor nije nikad dovršen jer ga je prekinuo rat, ali to više nije bilo bitno, jer je put prema slavi ovom, do tada nepoznatom fotografu, bio otvoren. Izostavit ću ovom prilikom njegov kasniji uspon i stjecanje svjetske slave, ali ću opisati njegov manje poznati životni put, od rođenja do godina pred Drugi svjetski rat.
Milan Pavić rodio se u Donjem Daruvaru 1914. godine u siromašnoj obitelji. Odrastao je sa svojim starijim bratom, bez oca, u skromnim obiteljskim prilikama pa je njegovoj majci, nadničarki, trebalo dosta truda da zadovolji sve potrebe za preživljavanje obitelji. Zbog istog razloga, uz pristanak učitelja Banfića, ona je poslala malog Milana u školu sa šest godina, jer nije htjela da ga samog ostavi kod kuće jer bi ostao bez nadzora, a u školi, koju je polazio njegov stariji brat, bio je ipak pod kontrolom. Iako taj početak školovanja nije bio slavan, sa 13 godina je ipak završio osnovnu školu. Zbog novčanih prilika majka ga nije mogla slati u nižu gimnaziju nego je stupio izučavanju trgovačko zvanje u trgovini metražne tekstilne robe kod trgovca Mavra Ebsteina koja se nalazila nasuprot današnje Slavonije, gdje je kasnije bila Frantalova trgovina željeznih proizvoda(željezara). Milan je bio dobar naučnik. Uz hrvatski jezik naučio je češki i njemački jezik, uspio svladati i mađarski, jer je Ebsteinova supruga bila Mađarica. To poznavanje više jezika dosta mu je koristilo u životu ne samo zbog ophođenja sa kupcima raznih nacionalnosti, nego i kasnije, kada je zakoračio u život.
Milan je i nakon toga i dalje živio u skromnim uvjetima. Oskudno obučen zaradio je prehladu i tešku bolest u razdoblju 1928. – 1929. godine. Bolovi u nogama, kao posljedica preboljene bolesti, primorala su ga da napusti trgovačko naukovanje. Jedno vrijeme, oko 1930. godine, radio je kao pisar u daruvarskoj općini. Nije to bio stalan posao, ali veoma koristan, jer je tijekom jedne godine naučio pisati na tiskarskom stroju i svladao osnovna umijeće u administrativnim poslovima. Za to vrijeme, pošto nije bio punoljetan, nije dobivao stalnu plaću nego povremenu novčanu nadoknadu koja se podmirivala iz općinskih novčanih rezervi.
Nešto kasnije na preporuku općinskog čelnika Franje Štambuka dobio je zaposlenje u gradskoj upravi gdje je radio s Prpićem, Delačem i još nekim Daruvarčanima na raznim administrativnim poslovima iz nadležnosti grada. Usporedno je izvanredno upisao nižu gimnaziju, koju je nakon četiri godina uspješno završio.
Milan Pavić je volio i knjigu. On toj ljubavi prema knjizi svjedoči da je svakom prilikom, kada je imao slobodno vrijeme, odlazio u Goldbergerovu knjižaru, gdje je razgledao sve nove knjige koje su se u njima prodavale. Mnoge je od njih poželio imati, ali zbog novčanih problema, morao se zadovoljiti samo njihovim gledanjem. Ta ljubav prema pisanoj riječi ga je dovela da se oproba i u pisanoj riječi. I ovdje je prst sudbine odigrao značajnu ulogu. U Daruvaru je krajem 1934. godine boravio novinar Novosti Franjo Mate Fuis, koji je kao novinar biciklom putovao Hrvatskom i Bosnom i zatim slao svoje reportaže u Novosti. Upravo s njim je svoj kontakt uspostavi mladi Milan Pavić ispred Badehotela( na mjestu današnjeg kina) u Daruvaru. On je Fuisu govorio o mnogim zanimljivostima iz daruvarske sredine, zadobio njegovu naklonost pa su se dogovorili da će Pavić izvještavati Novosti svojim prilozima iz daruvarske sredine. To se i ostvarilo pa je od 1935. godine Milan Pavić postao i novinarski dopisnik.
Mnogo toga se dogodilo kod Milana Pavića prije nego što je stekao znanje o fotografskom zvanju. Još u mladenačkim danima on je pokazao interes prema fotografiranju, ali nije imao mogućnost da si kupi fotografski aparat. U nekoliko navrata pisao je u Zagreb na adresu raznih trgovinama fotografskih aparata, interesirao se za različite za njihove nazive i cijenu. U isto vrijeme u Daruvaru je obilazio brojne ateljee daruvarskih fotografa: Modes (kod katoličke crkve), Viktora Klugea (lječilišnom parku) i kod Antuna Života, gdje se upoznavao s tehnikom rada ovih tada poznatih daruvarskih fotografa.
Prstom sudbine i taj mu se san ostvario 1935. godine. Tada je novi časopis Panorama napisao oglas da će nagraditi s jednim fotoaparatom i 3 filma sve one koji pronađu 25 pretplatnika na tri mjeseca po 12,5 dinara. Mladi Milan Pavić tada je počeo obilaziti trgovine, gostionice i zanatske radionice i prikupio novac za 27 pretplatnika. Uskoro zatim primio je obećanu nagradu: fotoaparat Zeiss- Ikon koji je postao pravo blago za novopečenog fotografa. Stjecajem okolnosti to se poklopilo sa istom godinom kada je počeo pisati svoje novinske priloge u Novosti pa su postupno njegovi novinski prilozi dobili i svoju slikovnu pozadinu. Stoga je i 1935. godina označila prekretnicu u životu Milana Pavića jer sve ono što se događalo nakon toga, bilo je daleko bolje nego do tada.
Milan Pavić bio je 1937. godine i među osnivačima Fotokluba u Daruvaru koji je okupio brojne daruvarske ljubitelje fotografije, a tu tradiciju i danas slijede mnogi mlađi daruvarski naraštaji.
Iako je upamćen kao vrstan fotograf, ipak je još u kasnijim godinama, sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ukazivao na potrebu njegovanja i pisane riječi. Tada je već živio u Zagrebu i jednom prilikom je izjavio: „Ne vjerujem da u Daruvaru nema dovoljno pismenih ljudi koji ne bi imali volju i sposobnost da obavještavaju javnost što se događa u njihovom gradu, koji je danas triput veći i mnogo bogatiji nego u doba kada sam ja u njemu svakodnevno nalazio ideju za neki članak ili fotografiju…“
Mislim da bi se i nad ovom porukom trebali i danas zamisliti.
Post je objavljen 02.06.2014. u 22:45 sati.