Marketing
Od perona do perona
Napokon sam se, nakon skoro dvije godine, uspjela priviknuti na česta, višesatna putovanja autobusom iz jednog grada u drugi. Ono na što se neću valjda nikad navići jest način na koji se s putnicima postupa, unatoč skupim autobusnim kartama. Sve češće upravo iz tog razloga, biram alternativne oblike prijevoza.
BEZ IZBORA I OPCIJA
U Rijeci, mom rodnom gradu, na autobusnom je kolodvoru moguće kupiti kartu samo lokalnog prijevoznika koji drži monopol na tom području, ili tvrtke koja s njima surađuje(tko zna,zna, tko ne zna-googlaj). Službeno, na šalterima bi trebalo biti moguće kupiti kartu ostalih prijevoznika, bez obzira što im se sjedište ne nalazi u Rijeci, ali tete na šalterima će si vjerojatno radije iskopati lijevo oko nego prodati konkurentsku i jeftiniju kartu. To sam shvatila nakon polusatne rasprave s dotičnom tetom, kada mi je na kraju prodala najskuplju moguću kartu, pod izlikom da za druge autobuse nema više mjesta. Osim ovog incidenta, još sam nekoliko puta svjedočila maltretiranju putnika na isti način. Jedna je djevojka prije nekoliko tjedana pokušala objasniti gospođi iza stakla da je na internetu provjerila vozni red i da želi kartu za taj i taj autobus- cura zna što želi. Teta iza stakla na to je stala uvjeravati djevojku da su ti podaci stari i nevažeći (a nisu bili!), te joj nije prodala kartu, uz prijedlog da sljedeći put u Zagrebu kupi povratnu. Od tada to i činim, ukoliko ne idem autom.
GALAMOM DO ŽELJENE DESTINACIJE
Navedeno je, nažalost, samo početak autobusne agonije. Ako ste nesretnik pa naletite na vozača koji ima loš dan, naučila sam da će dati sve od sebe da putnicima bude jasno tko je glavni. Svjedočila sam vozačevom dizanju tona na najobičnije „Kada stižemo?“ ili „Je li ovo za Zg u 15h?“ . Jednom mi prilikom vozač nije dopustio da uzmem ruksak s laptopom u autobus, iako je bio poluprazan, pa mi je nakon plaćenih 8 kn za prtljagu (koja sa prtljagom nema veze, s obzirom na to da imam ručne torbe veće od tog ruksaka) poručio da sama spremim svoju torbu u prtljažnik jer ga bole leđa. Navedeno bih mogla razumjeti da sam mogla vidjeti kako su ipak nekome s istim problemom nekad izašli u susret , ali moje oči tome nisu svjedočile a ovakvi zahtjevi vozača su sve češći.
Naprotiv, prije nešto manje od mjesec dana, vozač nije htio pokrenuti autobus jer je dečko koji je sjedio iza mene držao torbu na susjednom sjedalu. Dečko nije gotovo ništa govorio osim ponavljanja : „Ali ima puno mjesta, a ja stvarno nemam 8 kn“, dok je vozačev glas odjekivao autobusom.
TKO ČUVA PRTLJAGU?
Frka s prtljagom ne bi bila tolika da se prtljaga uistinu za tih 8 kn čuva. Ali ni to ne funkcionira kako bi trebalo. Dva mjeseca nakon što sam došla u Zagreb, sjedila sam na autobusnom u Zagrebu,na peronu 404 i uvlačila zadnje dimove cigarete prije polaska za Rijeku. Tada su pored „mog“ autobusa protrčala dvojica mladića, zgrabila putnu torbu iz prtljažnika susjednog autobusa dok je vozač,baš kao i ja, uživao u nikotinu. Činilo se da je u stanju šoka što je torba ukradena njemu pred očima, jer se par sekundi nije uopće pomaknuo. Cijelim sam putem razmišljala kako toj putnici sigurno nitko neće nadoknaditi izgubljeno, bez obzira što je plaćanjem torba postala njihova odgovornost. Od tada, na kolodvoru torbu stišćem uz sebe kao da je od zlata, a svatko mi je sumnjiv.
Putnici svoju kartu skupo plaćaju, i dugo se voze, pa bi se s obzirom na to autoprijevoznici trebali i ponašati, a uzevši u obzir da su stranice poput Tražim prijevoz sve popularnije, ljubaznije konkurencije ima. Uostalom, u Lijepoj našoj ima toliko nezaposlenih, da bi se sigurno za svakog takvog nepristojnog djelatnika, dalo naći barem 4 pristojne zamjene. Takve rijetko susrećem, pa sve rjeđe očekujem ljubaznost kada se bliži vrijeme puta, a sve rjeđe ju i dobijem. Ipak, nadam se da će me uskoro neki pristojni vozač potpuno razuvjeriti, pa ću onda njemu posvetiti cijeli post od silnog iznenađenja.
Ana Marija Tomašić
Post je objavljen 01.06.2014. u 20:54 sati.