Marketing
Priča o dva čuda
Muž i ja smo više od 16 godina zajedno i bilo je raznih uspona i padova, kao i u svakoj dugoj vezi, posebno onima koje počnu rano. A meni je i sa te nepune 22 godine zapravo bilo rano za ozbiljnu vezu, stalno sam plutala negdje gore, po oblacima, naivna i nedefinirana. A on je, iako mlađi od mene dvije i pol godine, oduvijek bio zreliji - stara duša, valjda se rodio kao odrastao, samo je tijelo to trebalo dočekati. Bilo bi tu puno tema za pisanje, puno životnih lekcija, no ovoga puta priča nije o nama.
Ova priča počinje prije 10 godina kada smo u šoku doznali da trudnoća nije ni zdrava ni normalna, da ploda nema, nakon čega su me morali kiretirati. Sve žene u našim obiteljima rađale su "po JUS-u", nikad nikakvih problema, sve je bilo divno i krasno, možda tek ponekad malo izvan planova. Isto se ponovilo 2005., ponovno kiretaža, a sljedeće sam godine, na samo Valentinovo, prokrvarila sama. Prolazili smo razne pretrage, sve je bilo uredno, nije se pronašao uzrok takvom scenariju.
U te dvije godine, svijet kojeg sam poznavala je prestao postojati, a oblaci više nisu bili dohvatljivi. Bili smo pozivani na dječje rođendane, no teško mi je i opisati bol koju bih osjećala uz djecu koja nisu moja. Iz dana u dan bila sam u stanju sužene svijesti - praćenje ciklusa i lov plodnih razdoblja postali su osnovna zanimacija, a u vremenu između čitala bih literaturu o povećanju plodnosti. Činila sam sve kako bih skrenula pažnju sa spontanih pobačaja, ali oni su stalno bili tu negdje, neprobavljeni, poput otrova koji mi je iz dana u dan punio svaku stanicu. U tom razdoblju počela sam razmišljati i o posvajanju. Ljubav koja se gomilala u meni morala je biti iskazana, tražila je izraz i nije mi bilo bitno hoće li to dijete izaći iz moje utrobe ili je napušteno. No, dugo mi je trebalo da tu misao podijelim sa svojim mužem... Kada sam napokon skupila hrabrosti, rekao je rečenicu koju mu nikada neću zaboraviti: "Naša kuća nikada neće biti bez dječjeg smijeha. Nema veze ako i neće biti naša..."
Na to naše krvavo Valentinovo pojavio se s ružom iako nema običaj donositi mi cvijeće i poklone. No, u meni je kipjelo, nešto se prelomilo, prelila se čaša. Htjela sam baciti ružu, iskočiti iz kože van! Više nije bilo suza, samo bijes, tko zna na koga i što usmjeren - na Boga, na prirodu, na liječnike, na sebe koja sjedim i plačem nad žalosnom sudbinom... I tada sam počela izlaziti, provoditi se s prijateljima, kasno bih dolazila kući pripita, a onda bismo muž i ja imali svoje vrijeme. Svaku, pa i najmanju pomisao o trudnoći i djeci aktivno bih odbacivala, nisam više manijakalno kupovala testove za trudnoću, a za plodne dane nisam htjela ni čuti. Bit će što mora biti i kada mora biti...
Prošao je ožujak, došao travanj i moj 31. rođendan... Ciklus je, kao i obično, bio neredovit, a zaista sam uspješno izazvala amneziju, pa nisam znala kada mi je vrijeme. Ali na putu na posao (imala sam vikend dežurstvo) neopisivo mi se jeo mladi luk, a baš je sve moralo biti zatvoreno. Zvala sam mamu, pitala je ima li luka kod kuće ili barem ideju gdje da ga kupim. Nisam znala zašto šuti, mislila sam da razmišlja o otvorenim dućanima... Nisam znala da je ona kod prve trudnoće pojela vezicu gazdaričinog luka bez pitanja, pa drugi dan kupovala. Ukratko, na sam rođendan dobila sam najljepši mogući poklon, veliki, debeli plus na testu - Mihovil je bio na putu... Ostalo je povijest.
A danas? Danas sam zahvalna na svakom spontanom abortusu, na svoj toj gorčini koju sam progutala. Sve to mi pomaže da osjetim beskrajnu zahvalnost na našoj djeci, zalijeva moju ljubav koja iz dana u dan raste. Predivni su, zdravi i nasmijani... Nema mi ljepšeg komplimenta nego kad mi ljudi kažu da se na njima vidi da su sretna i voljena djeca... U ovom "filmiću" je priča o njima, satkana od 90-ak sličica, uz moju najdražu pjesmu čiji me tekst uvijek iznova vraća na vjeru i nadu koje nismo izgubili. A nema većeg čuda od života, naprosto nema...
LINK na Priču o dva čuda
Post je objavljen 02.06.2014. u 06:30 sati.