Možda vam je situacija poznata iz obiteljske povijesti, ili ste za nju čuli: osoba je na samrti, i moli da joj dovedu nekoga s kim je godinama bila u zavadi, da se s tim nekim, koga još do jučer nije mogla smisliti, izmiri, prije no što se nađe oči u oči sa svetim Petrom, ili s kojim drugim nebeskim poslenikom. Proradi očito u tim trenucima neki mehanizam u čovjeku, neka nenadana spoznaja o beskonačnoj gluposti inaćenja kad su naši ljudski odnosi, naše taštine i narcizam malih razlika u pitanju, čovjek bude u tim trenucima, kad mu je duša u nosu, više no ikad spremniji priznati si da baš i nije imalo smisla nekome uskraćivati oproštenje i to godinama pa i desetljećima nakon što je uvreda – a nerijetko se radi zapravo o nesporazumu, i tvrdoglavom odbijanju da ga se kao takvoga vidi – nanijeta. Ili umirućem savjest naloži da mu se uza samrtničku postelju, na stolac pored nahtkastna, dovede nekoga kome je on, uskoro pokojnik, nanio kakvu uvredu pa želi da mu bude oprošteno. Svekrva će tako zazvati snahu koju je godinama nemilice kinjila; otac će možda pozvati sina kojega je bio napustio. Brat će za oproštenje moliti brata s kojim, brat bratu, dvadeset i kusur godina nije riječi progovorio, sad se više i ne sjeća zbog čega li, a nije, brate, ni važno. Važno je da mu, prije no što se preseli na ahiret, bude oprošteno, i važno je da se oprosti.
Još koliko jučer, dok se u mesu ćutila snaga, dok su noge služile, dok se moglo pojesti i popiti, čovjeku koji će koliko sutra pokucati na nebeska vrata nije bilo mrskije ideje od one da pruži ruku bližnjemu koji će i sâm uskoro zaleći na susjednoj parceli. A u trenucima kad je jasno da je vrag došao po svoje, uhvati valjda umirućega i strava pred iščeznućem, prisjeti se da je u crkvi ili džamiji čuo i nešto o opraštanju pa ako mu je u srcu preostalo imalo mekoće, oprostit će i moliti oproštenje. Iskreno. A možda i neće, jer nije imao vremena dovoljno polako ispuštati dušu, nego je umro od srčanog udara, nakon obilatog nedjeljnog ručka, koji je bio uslijedio nakon nedjeljne mise na kojoj se makinalno par puta udario u prsa kad ga je svećenik pozvao da se prisjeti svog grijeha, svog prevelikog grijeha. Udarao se on u prsa godinama svake nedjelje, ali oprostiti nekome tko se u nekoj drugoj ili toj istoj crkvi udarao u prsa nije htio. Ili nije znao. A nije znao jer nije htio znati. I sad je kasno, mrtav je da mrtviji ne može biti. A smrti je svejedno.
Ovakve i slične misli rojile su mi se ovih dana u glavi, dok sam promatrao kako se priroda – baš kao ni smrt – uopće ne obazire na naše ljudske razmirice, kaprice i ego-tripove. Ni smrt ni priroda ne mare za granice što smo ih odlučili povući jedni među drugima; živo im se fućka za našu uljudbu i naše junaštvo, za naše tradicije i običaje. Slijepe su za naše slijepe mržnje i gluhe za naša tumačenja povijesti. Posve im je svejedno što će se minska polja što smo ih posijali braneći se jedni od drugih premjestiti na neka neoznačena područja pa će u budućnosti neki naši potomci od nekih naših mina letjeti u zrak. Prirodu i smrt je baš briga. Meni je to prilično očigledno, i iz te perspektive bilo mi je pomalo nelagodno proteklih tjedan dana slušati o neviđenoj provali solidarnosti, i o promptnoj reakciji sunarodnjaka koji su pohrlili na sve moguće načine pomoći ljudima na poplavljenim područjima. Dakako, nije mi bilo nelagodno od solidarnosti kao takve niti od toga da je zajednica fantastično – kao i uvijek u krajnje kritičnim situacijama – reagirala u ovoj katastrofalnoj nepogodi. Nikako drugačije nije ni moglo niti smjelo biti. Nelagodno mi je bilo, da pojasnim, od stanovite na mahove pretjerane sentimentalne sladunjavosti, od one vrste ad hoc solidarnosti i ljubavi spram bližnjega koja, da bi se manifestirala, zahtijeva ni manje ni više nego povodanj kakav se dogodi jednom u stotinu godina. Nelagodno mi je bilo i od patetičnih izraza podrške dojučerašnjim smrtnim neprijateljima, od pružanja ruke braći pogođenoj poplavama, od zazivanja zajedništva u situaciji u kojoj se ono ionako posve spontano, prema evolucijski zadanim psihološkim zakonitostima, javlja. Gdje je, do vraga, pitao sam se, ta solidarnost i to zajedništvo inače? Muka mi je bila od te ljudske prevrtljivosti i nepostojanosti, od tog proračunatog licemjerja, koje će u drugome, dok je sve, kao, pod kontrolom, vidjeti Hrvata, Srbina ili Bosanca, pedera ili komunjaru, fašista ili udbaša, a kad vode potope prostor veličine Slovenije, odjednom – i to tek onoliko dugo dok traje kijamet – vidi brata svoga, krhko ljudsko stvorenje smočenih gaća, drhturavo i jadno. Dakle, nekoga u osnovi sebi sličnog. Pitao sam se, dok se prikupljena humanitarna pomoć razvozila i nama i njima , dok su se uplaćivala sredstva na račune susjednih država, pitao sam se kako bi to izgledalo da se povodanj dogodio tijekom ovdašnjih ratova. Kako bi izgledalo da se prirodi – ili ljutitom Bogu – prohtjelo pokazati koliko smo svi – pred prirodom, smrću i Bogom – isti da istiji ne možemo biti usred naših najustrajnijih napora da sebi dokažemo koliko smo nevjerojatno različiti, i to smo bili spremni dokazati i na najgrublje načine, međusobno prolijevajući krv. Prirodi je svejedno; smrti je svejedno. Bogu, za pretpostaviti je, nije svejedno, ali ne vjerujem da je Stvoritelj svemira plemenski bog koji drži stranu onima koji misle da je njihove nacionalnosti ili da bdije nad njihovim parlamentom.
Pogođenima, ugroženima, unesrećenima valja nam pomoći na sve načine, a to očito i činimo, i uistinu je nebitno jesmo li pritom sentimentalni ili nismo, jesmo li nesebični ili pomažemo da bismo se sami bolje osjećali. Zašto to činimo ovako predano, zdušno, beskompromisno i požrtvovno tek u situacijama kad su u pitanju nesreće golemih razmjera – zašto su nam odjednom svi ti ljudi s TV ekrana tako bliski, tako vrijedni našeg truda, našeg vremena, naših emocija, a inače nas je uglavnom više briga za najpovoljniju tarifu i najnoviju akciju? Zašto se tako efikasno ne organiziramo oko nekih jednako katastrofičnih situacija u kojima naši bližnji također ostaju bez ičega, jer im je tvornica potopljena pa su dobili otkaz? Zašto će se, kad se voda povuče – hajde da si i ja dopustim biti patetičan – osušiti i suze u očima, i zašto ćemo se opet prisjetiti svih mogućih razlika među nama i svih razloga zašto smo jučer prešućivali krađu šljunka ili prekjučer odobravali postavljanje mina. Za krađu su navodno svi znali, ali nitko se nije htio hvatati ukoštac s umreženim lopovima. Morao se dogoditi omanji biblijski potop e da bi netko glasno progovorio, upirući prstom. Mine smo svatko sa svoje strane morali postaviti jer smo bili ugroženi, a evo sad smo ugroženi od zajedničkog neprijatelja, voda je došla do grla, pa nam nema druge nego biti solidarni – prepoznati međusobnu ljudskost i potrebitost – ili se barem pokušati dogovoriti oko zajedničkih planova za budućnost: ekstremnih vremenskih uvjeta bit će, kažu, sve više.
U konačnici, radi se već pomalo ne samo o nama ovdje: cijeli planet pokazuje znakove nervoze; upućeni ukazuju na ireverzibilne procese koji će prouzročiti da ovakve pojave poput recentne poplave ne budu iznimke, nego pravilo. Neki u tome vide početak trudova . U svjetlu toga, svi smo na istom brodu, ali se na njemu i dalje ponašamo poput luđakâ – barem dok se ne nađemo u situaciji umirućeg s početka teksta, ili dok nam se ne zatrese pod nogama. U međuvremenu, dajemo se zavesti posve ispraznim – vazda dugočasno istim – ideološkim prepucavanjima, destruktivno se bavimo prošlošću na način koji nam onemogućava konstruktivno promišljati budućnost, nečiju maglu u glavi i tlapnje proglašavamo otkrivenjima, a novi gadget je must have.
Dokle?
Do novog povoda da se prisjetimo što je uistinu važno.
Post je objavljen 01.06.2014. u 15:55 sati.